Nikada sa sigurnošću ne možete znati šta vam život donosi i čemu sve ovo od danas vodi,ali jedno je sigurno,ako izgradite sebe kako treba definitivno ćete imati snage da se izborite sa svakim izazovom i stojički ga podnesete.Imam 21 godinu i iskreno mogu reći da je Fondacija Mozaik definitivno imala mnogo veliki uticaj na razvoj mene kao ličnosti i dali su mi još veću motivaciju u mojoj želji ka napretku. 

Od malena sam bila aktivna u mnogim NVO i nekako je oduvijek taj volonterizam bio sastavni dio moje svakodnevnice.Međutim,u ovom blogu ću malo detaljnije ispričati kako je zapravo počela sva priča sa članstvom u odboru Omladinske banke Žepče i kako je to imalo uticaj na dalji tok mog života.

2017. godine drugarica mi je rekla da će se u školi održati promocija nečega pod nazivom “Omladinska banka”.Vjerujte mi,u tom trenutku u mojoj glavi su se počele stvarati slike i razmišljanja šta bi to zapravo moglo biti.Pitala sam se : “Zašto mi to govori?;Pa kakva je to banka?;Zašto bih ja trebala ići na neko predavanje koje promoviše banku?!..”Hiljadu pitanja na koje nisam znala odgovor u tom trenutku.Ipak,neki unutrašnji glas mi je govorio da treba da odem i poslušam o čemu se radi,što sam i uradila.Nakon predavanja,ostala sam fascinirana svime što sam čula i nekako sam u dubini duše znala da je to nešto što želim.Upravo na taj dan napravljena je i fotografija ispod.U tom trenutku sjedila sam u klupi ni ne sanjajući da ću iduće godine ja biti ta koja će stajati sa druge strane i pričati nekim drugim ambicioznim osobama sve ono što su meni taj dan ispričali i čime su me fascinirali.

Iste te 2017. godine,odmah nakon predavanja,otišla sam do djevojaka koje su držale prezentaciju,moje drage,Šejla i Anesa ,i zatražila sve potrebne informacije kako da postanem dio ekipe.Mnogo sam im zahvalna jer su upravo one stvorile prvu sliku Mozaika i Omladinske banke u mojoj glavi,sliku koja se ne može opisati riječima.Prijavila sam se na poziv za nove članove i nakon interviju-a zvanično postala dio odbora.

Prva godina je bila pomalo napeta i teška jer nisam bila dovoljno uhodana u sve obaveze koje sam morala izvršavati.U određenim trenucima osjećala bih toliki strah da li je nešto moje dobro urađeno,da li ima smisla to što želim reći,nekako sam osjećala tremu od izgovaranja vlastitog mišljenja naglas,što je veoma pogrešno,ali za mene u tom periodu u neku ruku i razumljivo.Naravno,sa moje trenutne tačke gledišta pomalo mi je i smiješno jer pored ljudi koje ima Fondacija Mozaik,pored tako divnih ljudi u odboru ,moj strah tad definitivno nije imao nikakve osnove.Međutim,kao što rekoh,svi gore navedeni zapečatili su moj lični razvoj,a samim tim kao jednu stavku tog razvoja stavljam i slobodu da ustanem pred gomilu ljudi i kažem ono što mi je na umu,jer kako svi oni često ističu: “Ne postoji pogrešan odgovor na nešto,ne postoji pogrešno mišljenje.Postoji samo trenutak kada se naše mišljenje možda neće potpuno podudarati sa mišljenjem okoline,ali to ne znači da će nas neko osuditi zbog toga.” I zaista,nikada u ovom krugu društva nećete naići na osobu koja će vas ismijati zbog nečega što ste izgovorili,pa čak i da se ne slaže sa vama.

2018. godina i već se može reći da sam ojačala.Sva ta druženja sa ljudima iz Fondacije Mozaik,učestvovanje na njihovim konferencijama,treninzima,obukama,dala mi je vjetar u leđa ka mom napretku.Ovu godinu,ja sam ta koja prezentuje program Omladinskih banaka drugim ljudima i zaista sam neprocjenjivo sretna.Da,dobro čitate,nakon samo godinu odrastanja uz Mozaik,Lejla više nema strah od priče pred ljudima i apsolutno se ne boji onoga što će izgovoriti.

2019. godina je također  za mene veoma uspješna,čak prisustvujem kao kandidat žirija za odabir novih članova našeg odbora,veoma sam ponosna i sretna. I dalje mi je neshvatljiv moj strah koji sam osjećala prije dvije godine,ali to se valjda naziva odrastanjem. Ni u jednom trenutku se nisam pokajala što sam postala dio svega ovoga i definitivno iz dana u dan shvatam da je to bila jedna od najboljih odluka u mom životu.I dalje nastavljam da radim na sebi,da se usavršavam u svakom pogledu,ali nikad više bez Fondacije Mozaik i njenih predivnih ljudi kojima sam do neba zahvalna na svemu što su me naučili tokom ovih godina.

2020.godine sam se prijavila na konferenciju,ali ne samo kao član odbora koji će proći kroz trening obuku.U ovu godinu sam ušla sa još dodatnom motivacijom i odlučila da se iskušam kao trenerica na obuci za nove članove.Vjerujte mi,mi smo ti koji sebi postavljaju granice i sami sebe sputavamo na putu ka uspjehu.U onom trenutku kada pobijedite sami sebe ,možete reći da ste napredovali.Ova godina mi je pokazala da sam se zaista popela na stepenicu više kada je ta borba u pitanju.Samom prijavom da budem trener na konferenciji napravila sam korak ka toj stepenici,a uspješno završenim treningom i savladavanjem tog izazova zaista sam se i popela na nju.

Na kraju svega željela bih da kažem da sam jako ponosna na sebe i sve što sam dosad postigla.Velika čast mi je što sam dio ove priče i što odrastam u najboljem mogućem okruženju.Kada god od nekoga čujem riječ porodica,pored moje stvarne porodice,druga asocijacija mi je Mozaik,jer zaista i jeste jedna ogromna porodica.Moja priča će se definitivno nastaviti kroz naredne godine,tako da spremno i željno iščekujem buduće trenutke sa ovim nevjerovatnim ljudima 😀