Dragi članovi i članice LONCA,

U ovoj seriji intervja pričam sa mladim preduzetnicima, društveno aktivnim i uspešnim ljudima iz zemalja iz regiona koji su uspeli da se ostvare u svojoj zemlji i koji prkose trendu “odliva mozgova”. Nadam se da ćete uživati u čitanju ovih intervjua isto koliko sam i ja uživala u razgovoru sa njihovim akterima. Takođe se nadam da će upravo ovi intervjui imati uticaj na mlade ljude poreklom sa Balkana i uliti im nadu da je ipak moguće da pokrenu uspešne karijere i na ovim prostorima. Danas vam predstavljam Almira Mukaču, osnivača start up-a “Fress”. Više o Almiru, njegovom poslovanju i  korišćenju marketinga za promociju njegovog biznisa pročitajte u nastavku.

Emilija: Ćao Almire! Kako bi opisao sebe u nekoliko rečenica?

Almir: Tvrdoglav, uporan, sanjar, avanturista. Volim izazove. Volim kreativnost. Volim učiti nove stvari.

Emilija: Osnivač si kreativnog start up-a Fress. Iako si se upustio u svet preduzetništva pre nekoliko godina, opiši našim čitaocima kako su izgledali tvoji počeci u ovom sektoru. Kaži nam i nešto više o Fress-u i o tome kako se stvorila ideja da ga pokreneš?

Almir: Kao i mnoge druge uspješne priče, i priča o Fress-u započela je sasvim slučajno. Danas gotovo davne 2009. godine naša je porodica u Fojnici imala izuzetno veliki urod u potpunosti organski uzgojenog krompira, te smo u nastojanju da neočekivano veliku količinu ovog povrća prodamo došao sam na ideju da krompir iz Fojnice dovezem u Sarajevo i tu ga i prodajem. Žuti stolni krompir, koji je naša porodica uzgajala generacijama unazad, najprije sam prodavao kolegama, prijateljima i poznanicima. Reakcije su bile izuzetno pozitivne; kupci su znali reći kako nikada do tad nisu jeli ukusniji krompir, te sam za dvadesetak dana prodao oko dvije tone ovog krompira. Nakon toga sam sa porodicom u Fojnici odlučio da uz vlastito zemljište određenu površinu uzmem u zakup, te da se na takvoj značajno većoj površini uzgaja krompir koji bi se potom prodavao kupcima koji su mi rekli da su i ubuduće zainteresirani za kupovinu.

Emilija: Kako danas izgleda vaše poslovanje? Koliko često vršite dostave i koje proizvode imate u ponudi?

Almir: Obzirom da se naša porodica bavila isključivo uzgojem krompira i luka, u proizvodnju ostalih vrsta povrća uključili smo i druge proizvođače iz Fojnice i njezine okoline. Na početku su to po pravilu bili rođaci i porodični prijatelji koji su se i sami bavili poljoprivrednom proizvodnjom. Obzirom na to da je već bila razvijena ideja da se povrće koje su kupci do tad kupovali na kilogram upakuje tako da predstavlja jedan prepoznatljiv proizvod, vidjevši u Velikoj Britaniji tzv. kutije povrća, kreirao sam poznatu Zelenaru, kutiju u kojoj su svoje mjesto našle određene količine različitog povrća. Ovakva je prodaja različitih vrsta povrća u istoj kutiji bila neophodna prije svega iz razloga što je upravo takav koncept omogućavao svim proizvođačima da plasiraju svoje proizvode, bez da neko od njih ostane bez tržišta i kupaca iz razloga što kupci najviše vole krompir ili primjerice paradajz, a nerado kupuju krastavac ili luk. 

Tokom 2012. godine i zvanično je registrirano poduzeće Krompir.ba. Istovremeno je nastala i Facebook stranica ovog brenda, preko koje je započela online prodaja. Pokušaj da vlastite proizvode prodajemo na policama supermarketa u Sarajevu nije uspio, obzirom da su naknade koje se traže od proizvođača kako bi se njihovi proizvodi prodavali u ovim supermarketima jednostavno previsoke za male proizvođače. Društvena mreža Facebook ostala je sve do danas najkorisniji alat u plasiranju i promociji proizvoda koje Fress distribuira, a opcija kupovine putem web stranice www.fress.ba jeste najdostupnija i najjednostavnija opcija. Dostave su se najprije obavljale jednom sedmično, no to uskoro nije bilo dovoljno, pa se dostava počela vršiti tri puta sedmično. Danas dostavu vršimo svakim danom osim ponedjeljkom, kada se nabavljaju proizvodi od farmera za tekuću sedmicu. Do sada smo proširili asortiman i sa drugim proizvodima osim povrća, pa sada imamo četiri kategorije, voće i povrće, meso, mliječni proizvodi, proizvodi od voća i povrća.

Ni danas nismo bez izazova, pogotovo ako govorimo o broju proizvođača organske hrane u BiH i regiji i smatram da je to ujedno ogroman potencijal, ali da je proizvodnja na veoma niskom nivou.

Emilija: S obzirom na to da su ljudi navikli da voće i povrće kupuju na pijacama i u marketima, šta je to što im Fress nudi što bi ih navelo da promene ovu naviku? Koja je to differentia specifica koja Fress čini jedinstvenim i uspešnim u moru konkurenata?

Almir: U Bosni i Hercegovini postoji jedan trend o kupovini domaćih proizvoda, ali na žalost ti proizvodi teško stižu do polica supermarketa i lokalnih pijaca. BiH godišnje uveze 75% hrane, što je poražavajuće za zemlju koja ima toliko neobrađenog zemljišta. Mi radimo sa kooperantima koji su naše komšije, blizu su i hrana ne mora da putuje hiljadama kilometara da bi se našla na nečijem stolu. Ovo su naši kupci prepoznali kao važan segment.

Drugo, tempo kojim živimo postaje sve brži i imamo sve manje vremena da se posvetimo sebi, pogotovo kada je ishrana u pitanju, te tada potežemo za brzom hranom poslije koje se kajemo. Hraniti se zdravo ne treba da bude komplikovano, a priprema obroka ne znači da morate ostati u kuhinji satima. Jednostavna jela su najbolja jela. Mi pomažemo ljudima da postignu ovaj balans olakšavajući im nabavku namirnica i dostavljajući ih na kućna vrata.

Emilija: Svesni smo da živimo u digitalnom dobu i da je postojanje na Internetu nezaobilazno. Kako uspevaš da ideš u korak sa trendovima? Na koji način ti marketing olakšava poslovanje?

Almir: Od prvog dana smo prepoznali mogućnosti koje internet nudi, a pogotovo društvene mreže. Međutim, shvatili smo da za izgradnju brenda moramo potrošiti mnogo energije, vremena i da moramo biti strpljivi. Sadržaj koji smo od početka objavljivali je uvijek imao svoju priču i nešto korisno za svakoga. Kako smo posao razvijali, tako smo i mi osluškivali šta je to što ljudima prija i što će koristiti, pa smo se fokusirali na to. Gledali smo uvijek da budemo originalni i drugačiji. Ulaganje u izgradnju brenda i marketing se neće isplatiti odmah, ali ako igrate na duge staze itekako olakšava posao.

Emilija: Inovacije su postale neophodne u svim oblastima poslovanja, pa tako i u agrobiznisu. Jedna od dobro osmišljenih inovacija Fress-a jesu radionice sa decom Kids Food Lab koje vam pomažu da se upoznate i približite kupcima. Kaži nam nešto više o ovoj radionici, kao i o tome gde pronalaziš inspiraciju za ovakve ideje.

Almir: Krompir.ba, a sada Fress je od početka bio društveno odgovoran posao. Gledali smo da kroz posao pokušamo riješiti neke od društvenih problema. Mali farmeri imaju ogroman problem sa plasiranjem svojih proizvoda, a mi smo jednom broju njih omogućili da se ne sikiraju više.

Kada pogledamo šta danas djeca jedu, lako dođemo do zaključka da imamo jedan ogroman problem o kojem se ne priča dovoljno. Nedavno je objavljen jedan članak u kojem stoji da je, u Sarajevu, 60% djece predškolskog uzrasta pretilo. I sam sam roditelj, pa sam prvo pomislio na svoju djecu, pa onda i na svu djecu. Šta je to što djeca jedu i piju u školi? To su gazirana pića, čipsevi, salame, kečap, majoneza, bijeli hljeb i jeftine čokolade. Djecu je sramota da od kuće nose svoju hranu, a i roditeljima je lakše da djeci daju novac da sami sebi kupe užinu.

Cilj je da skrenemo pažnju na ovaj problem kroz radionice koje radimo sa djecom i roditeljima i želimo da im pokažemo da se djeca mogu zdravo hraniti uz samo mało truda.

Emilija: Iako se trudite da budete inovativni i proaktivni kada je biznis u pitanju, nekada to jednostavno nije dovoljno da bi se ljudima privukla pažnja. Vrlo mali broj ljudi iz zemalja iz regiona se odlučuje na online kupovinu, naročito namirnica. Kako uspevate da im dokažete vaš kvalitet i uverite ih da je kupovina vaših proizvoda bezbedna?

Almir: U BiH samo 1% ljudi plaća usluge i robu online. Ovo je nažalost velika prepreka za e-commerce. Malo se radi na tome da se ovaj segment promoviše i da se ljudima ulije povjerenje da je sigurno kupovati putem interneta.

Nas nije zaobišao ovaj problem i u anketama koje smo radili 99.9% naših kupaca je reklo da žele da plate po pouzeću.

Mi smo se fokusirali na izgradnju povjerenja kod naših kupaca i to je ključni dio zbog čega se nasi kupci nama vraćaju.

Emilija: Sve više ljudi se odlučuje na odlazak iz sela u gradove i taj trend i dalje ne jenjava. Kakvi podsticaji bi bili potrebni da se ovaj trend promeni i kako bi ti motivisao ljude da se vrate na selo?

Almir: Život na selu i bavljenje poljoprivredom su veoma teški. Ne znam da li postoji i jedna strategija u zemljama regiona kako da se ljudi, a ne samo mladi, zadrže na selu. Jedan od osnovnih razloga je nemogućnost obezbjeđivanja dovoljnog iznosa prihoda od poljoprivrede i seoskog turizma. Podsticaji su mali i neredovni. Seoska infrastruktura je u veoma lošem stanju. Poljoprivredne mašine su stare u prosjeku 30 godina. Tehnologija i tehnika proizvodnje su veoma stare. Uskoro nećemo imati koga zaposliti da nam radi na proizvodnji hrane.

Bez jednog sveobuhvatnog pristupa ovom problemu imaćemo još većih izazova u budućnosti. Potrebno je obezbijediti ambijent u kojem će bavljenje poljoprivredom i seoskim turizmom biti profitabilno, a ljudi će se sami organizovati.

Emilija: Jedna od glavnih prepreka za većinu start up-ova jesu nameti, porezi i doprinosi. Iako najveći teret snose sami start up-ovi, i država je takođe u gubitku kada ta preduzeća odu pod stečaj. Koje bi olakšice za start up-ove, po tvom mišljenju, najviše pomogle preduzetnicima i ujedno doprinele tome da se više ljudi upusti u pokretanje sopstvenog biznisa? Da li su fondacije, poput fondacije Mozaik, dobar podsticaj?

Almir: Fondacija Mozaik radi fantastične stvari i ima misiju da od mladih ljudi napravi poduzetnike. Mislim da sve države iz regiona trebaju da se ugledaju na Mozaik i da im pomognu da ovakvih projekata imamo u svakom gradu. Bilo kakava pomoć, kada ste na početku, je neizmjerno važna. Ne mora se raditi samo o novćanoj pomoći. To je ono što Fondacija Mozaik nudi mladim ljudima. Meni su ovakvi projekti uveliko olakšali da razvijem svoj biznis, a vjerujem da će i budućim učesnicima u projektima Fondacije Mozaik.

Nameti i porezi su zaista veliki, ne samo za start-up firme, nego za sve. Smatram da bi trebalo uvesti sistem da novoosnovane firme budu oslobođene u cijelosti ili djelimično plaćanja poreza, ili da se i porezi i nameti refundiraju, kako bi se taj novac mogao ulagati u razvoj firme. Kada ste start-up, vrlo je teško dobiti kredit za razvoj poslovanja, jer ćete najvjerovatnije prve tri godine poslovati negativno, a banke gledaju samo bilanse i nekretnine koje imate da bi vam odobrile isti. Refundirani novac od poreza je ujedno i podsticaj, a kada se razvijate logićno je da ćete u budućnosti palćati više poreza i da ćete zapošljavati više ljudi, što znači, smanjenje nezaposlenosti.

Emilija: Koji je naredni Almirov korak? Da li imaš u planu da Fress proširiš i van granica Bosne i Hercegovine?

Almir: Već smo u pregovorima oko izvoza određenih proizvoda. Još moramo malo poraditi na kapacitetima i vjerujem da ćemo uskoro biti prisutni, kako u regiji, tako i na tržištima EU.

• Pogledajte i prilog o Almirovom start up-u Fress:

Dragi članovi i članice LONCA,

U ovoj seriji intervja pričam sa mladim preduzetnicima, društveno aktivnim i uspešnim ljudima iz zemalja iz regiona koji su uspeli da se ostvare u svojoj zemlji i koji prkose trendu “odliva mozgova”. Nadam se da ćete uživati u čitanju ovih intervjua isto koliko sam i ja uživala u razgovoru sa njihovim akterima. Takođe se nadam da će upravo ovi intervjui imati uticaj na mlade ljude poreklom sa Balkana i uliti im nadu da je ipak moguće da pokrenu uspešne karijere i na ovim prostorima. Danas vam predstavljam Nedima Hadrovića, su-osnivača start up-a “Vidiovo”. Više o Nedimu, društvenom preduzetništvu i njegovom zalaganju za prava zviždača na Balkanu i u Istočnoj Evropi pročitajte u nastavku.

Emilija: Ćao Nedime! Kako bi se predstavio našim čitaocima?

Nedim: Zdravo Emilija! Ja sam neko ko iz želje da se moja domovina promijeni na bolje i aktivne radoznalosti nalazi nove načine kako naše publike mogu konzumirati sadržaj.

Emilija: Završio si osnovne studije na Univerzitetu u Maleziji i Master studije na Univerzitetu u Bonu u Nemačkoj. Da li je, i na koji način, to uticalo na tvoju kreativnost i put ka uspehu?

Nedim: Kako da ne. Imao sam sreću da je tata bio diplomata pa smo putovali širom svijeta. Time sam automatski bio izložen doslovno svim kulturama koje sam mogao da zamislim – njihovim načinima življenja, umjetnošću, kuhinji, jezicima. To se definitivno ne ogleda samo u samom rezultatu mog rada, nego i u radnoj etici.

Emilija: Radio si u mnogim zemljama sveta na različitim kontinentima – od Belgije, Česke i Nemačke do Malezije, ali si se na kraju ipak vratio u Sarajevo. Šta je to uticalo na tvoju odluku da na Balkanu započnes svoj projekat ”Vidiovo” koji je ujedno i prvi digitalni medija projekat na ovim prostorima?

Nedim: Upravo ta želja da donesem svo to znanje nazad u BiH, kojoj sve više fali kvalitetne mlade radne snage koja bi mogla da promijeni stvari na bolje, i na taj nivo koji se, recimo, može izjednačiti sa dominantnim zemljama zapadno od naših granica.

Emilija: Kako bi nekome ko još uvek nije imao priliku da čuje za “Vidiovo” objasnio čime se ovaj projekat bavi? Koji su glavni ciljevi koje želiš sa njim da ostvariš?

Nedim: Digestija svih mogućih [interesantnih] fakti i informacija u kratkim videima na četiri najaktuelnije društvene mreže danas. Naravno, tu obraćamo pažnju na to da su te informacije na početku relevantne našoj publici u regiji, i nadasve da mogu u finalnom formatu rezonirati sa tom publikom.

Emilija: Kakva je trenutna situacija na Balkanu kada je reč o digitalnim medijima? Kako su do sada ljudi reagovali na različite teme kojima ste se bavili na vašem sajtu?

Nedim: Vrlo pozitivno (i time se uvijek hvalimo). Mislim da je to iz razloga što je, prije svega u Bosni i Hercegovini, ljudima dosadilo da sadržaj konzumiraju od etabliranih državnih prijenosnika, male selekcije štampanih medija, i slično. Tu ulaze razni faktori, kao što su politiziranost medija, nedostatak inovacije glede digitalne eksponiranosti, itd.

Emilija: Polako se razbijaju tabui i predrasude prema inovacijama i preduzetništvu na Balkanu. Iako su nove ideje i više nego dobrodošle, svesni smo da nije ni malo lako niti jednostavno pokrenuti sopstveni biznis u zemljama iz regiona. Šta je, po tvom mišljenju, ključ uspeha za ovakav poduhvat? Kako bi posavetovao ljude koji bi želeli da idu tvojim koracima i upuste se u preduzetništvo?

Nedim: Prije svega održiva ideja. Ja sam imao veliku sreću da su naši investitori i osobe koje stoje iza projekta prepoznale vrijednost vis-a-vis njene primijenjenosti na našem tržištu, ali sam mišljenja da ta dinamika važi za sve ostale poduhvate koji imaju za cilj da inoviraju ili da postignu određeni rezultat koji slični projekti prije njih nisu. Šta riješava vaš projekat, i zašto mislite da će on to moći da radi dugoročno?

Emilija: Pored toga što si suosnivač “Vidiovo” start up-a, takođe pišeš za Balkanist.net. Jedna od tema koje si se dotakao jeste zalaganje za prava zviždača/uzbunjivača na Balkanu i u Istočnoj Evropi. S obzirom na to da zviždači (whistleblowers) mogu itekako doprineti razvoju demokratskog društva, u zemljama zapadnog sveta im je posvećeno mnogo više pažnje nego u zemljama iz regiona. Edvard Snouden je samo jedan od primera zviždača za koji je većina čula. Iako je ova tema dosta opširna, da li bi nam ukratko objasnio zbog čega si odlučio da se baš njom baviš i kako nam zviždači mogu pomoći?

Nedim: Oduvijek sam bio posvećen principu i cilju da se ljudima koji se suočavaju sa nedostatkom prilika ili onesposobljavajućom političkom strukturom omogući platforma za slobodno izražavanje, posebice ako to može rezultirati u aktivnim političkim promjenama. Bio sam dvije godine komunikacijski direktor jedne organizacije u Berlinu koja se je bavila upravo zalaganjem za zaštitu zviždača i osiguravanjem da zemlje Balkana usvoje i/ili poboljšavaju svoje postojeće zakone zaštite zviždača, u kojem sam vremenu i radio na člancima i dokumentarcima da se poboljša vidljivost i znanje o konceptu uzbunjivanja.

Emilija: Iako pojam zviždača treba da opisuje hrabrog pojedinca koji zbog moralnih načela odlučuje da javno progovori o nezakonitim ili neetičkim delima određenih pojedinaca, ipak postoji određena negativna konotacija koja predstavlja zviždača kao “izdajnika” i “cinkaroša”. Iz tog razloga se mnogi odluče da odustanu od objavljivanja određenih informacija jer bi zbog toga mogli da rizikuju sopstvenu karijeru, a neretko i više od toga. Kakvi su zakoni, ukoliko ih ima, koji se bave zviždačima? Kakav je njihov položaj na Balkanu?

Nedim: Bosna i Hercegovina ima jedan od najkompletnijih zakona za zaštitu zviždača u Evropi, i kada govorimo specifično o našoj regiji, komparativno najboljim (primjera radi, Hrvatska, koja je zemlja EU, svoj zakon još nije ni usvojila). Na svu žalost, mnogo ljudi u BiH još nije upoznato da postoji struktura, zakonska odrednica i odgovarajuća institucija koja ih štiti ukoliko se odluče da prijave instance netransparentnog rada u javnim institucijama. Tako da sam mišljenja da se treba i dalje aktivno raditi na tome da se poveća spoznaja te potporne strukture.

Emilija: Neosporno je da si do sada postigao mnogo uspeha, ali sam sigurna da je to tek početak za Nedima. Da li bi nam otkrio šta možemo da očekujemo od tebe, kao i od tvog start up-a “Vidiovo”, u budućnosti? Da li nam spremaš nešto novo i zanimljivo?

Nedim: Definitivno. Ali mislim da je pola intrige čovjeka u tome da se ne odaje previše dok se to ne materijalizira. Mogu vam samo otkriti da će to uvijek biti nešto što će, koristeći najbolje inovativnih tehnologija, demoktratiziranih medija i sve više razvijajuće političke osvještenosti širom svijeta, nastojati da promijeni društvo na bolje.

Dragi članovi i članice LONCA,

U ovoj seriji intervja pričam sa mladim preduzetnicima, društveno aktivnim i uspešnim ljudima iz zemalja iz regiona koji su uspeli da se ostvare u svojoj zemlji i koji prkose trendu “odliva mozgova”. Nadam se da ćete uživati u čitanju ovih intervjua isto koliko sam i ja uživala u razgovoru sa njihovim akterima. Takođe se nadam da će upravo ovi intervjui imati uticaj na mlade ljude poreklom sa Balkana i uliti im nadu da je ipak moguće da pokrenu uspešne karijere i na ovim prostorima. Danas vam predstavljam Aidu Osmanagić, mladu, inspirativnu devojku i društvenu aktivistkinju i nekadašnju predsednicu Mreže saveta/veća učenika Bosne i Hercegovine. Više o Aidi, njenim angažovanjima i tome zašto je, uprkos činjenici da ima državljanstvo Švedske, odlučila da ostane u BiH pročitajte u nastavku.

Emilija: Ćao Aida! Kako bi se predstavila u nekoliko rečenica?

Aida: Ćao! Ovo pitanje mi je uvijek najteže, ali evo, opet ću pokušati ukratko reći ono najvažnije. Ja sam Aida Osmanagić, imam 20 godina i studentica sam prve godine Ekonomskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu. Ponosan sam član trenerskog tima Mreže savjeta/vijeća učenika Bosne i Hercegovine, Odreda izviđača „Prvi dobrinjski“, aktivan sam volonter, radim na nekoliko projekata u okviru fakulteta, zaljubljenik sam u muziku, jezike i ljude koji tjeraju oblake.

Emilija: Rođena si u jednoj od najrazvijenijih država Evrope – Švedskoj, ali su tvoji roditelji odlučili da se vratite za Bosnu i Hercegovinu kada si imala 12 godina. Kako je izgledala promena koja je usledila? Kako si uspela da se prilagodiš potpuno drugačijem okruženju i načinu života?

Aida: Život u Bosni i Hercegovini je mnogo drugačiji od života na koji sam tada bila naviknuta. Trebalo mi je vremena da prvo prihvatim promjenu, a onda i naučim da živim u skladu s njom. Nova sredina, novi prijatelji, sve mi je bilo potpuno novo. Nisam znala matematiku koja se u tom uzrastu uči u našim školama, pisana slova i još mnogo toga što se razlikuje u odnosu na školu u Švedskoj. Bila sam prestrašena pričama svojih prijatelja u Švedskoj kako je ovdje sve mnogo teže, kako učitelji tuku djecu, kako su ovdje ljudi siromašni i šta sve ne. Sve mi se to tada činilo jako strašno. Djevojčica sa toliko godina uopće ne razmišlja o mogućnosti da se preko noći sve promijeni. Društvo u Bosni i Hercegovini je nažalost puno predrasuda, ljudi su zauzeti tuđim životima što je dodatno otežavalo situaciju. Mnogo teže mi je bilo da se suočim sa tim nego da uđem u ritam u školi. Sa tim još uvijek učim da se nosim.

Emilija: Obično pričamo o “odlivu mozgova” iz zemalja iz regiona, međutim u tvom slučaju je situacija bila obrnuta. Nakon završene srednje škole u Sarajevu, iako si imala mogućnosti da svoje studije započneš van granica Bosne i Hercegovine, ipak si odlučila da ostaneš. Šta je to što je presudilo u korist toga da ostaneš? Kada si počela da osećaš da tu pripadaš?

Aida: Kad pomislite da ste došli na pravi put, kada počnete da se veselite i mislite da znate u kojem smjeru idete, obično se baš tada sve promijeni. Tako je bilo i kod mene. Svjesna kvalitete života, mogućnosti, sistema obrazovanja u jednoj razvijenoj zemlji i naravno godinama provedenim tamo, čvrsto sam odlučila da upišem fakultet i nastavim život tamo gdje sam već navikla. To zapravo i nije bilo nešto o čemu sam tada mnogo razmišljala. Švedsku sam smatrala svojom, nisam planirala otići u nepoznato, nego se vratiti odakle sam došla, u mjesto koje poznajem, gdje imam porodicu i prijatelje, tako da se to podrazumijevalo. Sve je već bilo isplanirano, unaprijed određeno, preostajalo je samo da spakujem kofere i odem. Ali… Kako rekoh na početku, planovi se promijene. Postala sam dio jedne velike porodice koja se zove Mreža savjeta/vijeća učenika Bosne i Hercegovine (mreSVUBiH) i više nikada se nisam mogla niti željela zamisliti bez ljudi koji je čine. Porodice koja nudi osjećaj pripadnosti, nudi prijateljstva, prave vrijednosti, promjenu i potpuno novu perspektivu života u ovoj zemlji. Volim reći da čovjek mora pronaći svoje svjetlo kako bi bio sretan na bilo kojem mjestu na planeti, a ja sam svoje pronašla baš ovdje i zove se mreSVUBiH.

Emilija: Iako imaš tek 20 godina, uveliko si društveno angažovana i aktivna u nevladinom sektoru. S obzirom na to da je većina tih projekata i kampanja bilo na volonterskoj bazi, nisi dobijala novčanu naknadu za iste. Šta te je motivisalo da kreneš sa volontiranjem i budeš aktivna u mnogim projektima i kampanjama? Kako si uspela da uskladiš te obaveze sa učenjem za školu i sada za fakultet?

Aida: Uključila sam se u nevladin sektor još u osnovoj školi. Oduvijek sam bila osoba koja nije statična, tako da je to došlo spontano. Smetalo mi je što se ljudi kod nas mnogo žale, a gotovo ništa ne rade kako bi riješili probleme. Htjela sam da doprinesem društvu, da radim na sebi i da kreiram bolju sadašnjost i budućnost ove zemlje. Nakon što sam završila svoju prvu volontersku aktivnost, osjećaj je bio neprocjenjiv i znala sam da je to samo početak. Od tog trenutka pa do danas aktivno radim na različitim projektima i mislim da je to jedna od najboljih odluka u mom životu. Što se tiče vremena, organizacija je ključ svega. Kada dobro rasporedite vrijeme i poredate prioritete, sve se može. Naravno, ovakav angažman zahtijeva odricanja, ali ta odricanja su potpuno nevažna u odnosu na ono što dobijete zauzvrat.

Emilija: Jedna od najznačajnijih uloga koje si imala je predsednica Mreže saveta/veća učenika Bosne i Hercegovine. Da li ti je ova uloga otvorila neka nova vrata? Koje su bile tvoje aktivnosti i na koja dostignuća mreSVUBiH si najviše ponosna?

Aida: Bila sam predsjednica Vijeća učenika Prve gimnazije koju sam pohađala i predstavljala sam svoju školu u Mreži vijeća učenika Kantona Sarajevo. Nakon godinu dana postala sam predsjednica na nivou svog kantona, a nedugo zatim i na nivou FBiH. Mreže kantona u FBiH, regija u RS i u Distriktu Brčko čine mreSVUBiH koji predstavlja i zastupa prava i obaveze svih srednjoškolaca u Bosni i Hercegovini. Moj svaki pokušaj da opišem mreSVUBiH bude bezuspješan, valjda dovoljno dobre riječi ne postoje. Ono što mogu reći jeste da je mreSVUBiH sigurno najbolje što mi se desilo u životu. mreSVUBiH je dokaz da Bosna i Hercegovina ima nevjerovatan potencijal i da može i treba da funkcioniše odlično. O vratima koje mi je otvorio mreSVUBiH bih mogla pisati dugo, stekla sam nevjerovatno iskustvo i svaki dan učim sve više i više. Imala sam priliku da učestvujem u mnogim projektima i osmislim iste, da posjetim različite institucije, upoznam mnoge uspješne ljude, da posjetim gotovo sve gradove širom zemlje i steknem prijatelje u svim dijelovima Bosne i Hercegovine, okružena sam predivnim ljudima i mislim da veće bogatstvo ne postoji. Neprocjenjiv je osjećaj kada sa svojim prijateljima iz Banja Luke, Livna, Tuzle, Prijedora i Mostara sjedim u istoj sali i zajedno radimo na rješavanju nekog problema koji je često isti za sve nas, odakle god dolazili i kako god se zvali. Samo jedan primjer koliki su srednjoškolci resurs ove zemlje jeste da su tekuće školske godine u humanitarnoj akciji „Jedan slatkiš, jedno dijete“ srednjoškolci širom zemlje skupili slatkiše u vrijednosti od preko 130 000 KM i okupili oko 7000 srednjoškolaca povodom obilježavanja Dana srednjoškolaca.

Emilija: Fondacija Mozaik, između ostalog, pruža mogućnost srednjoškolcima iz mreSVUBiH da sa svojim projketima apliciraju za finansiranje Omladinske banke. Kakav je odaziv mladih ljudi? Da li su srednjoškolci svesni prilike koja im je pružena?

Aida: Fondacija Mozaik je pružila mladim ljudima u Bosni i Hercegovini da svoje ideje pretvore u stvarnost. Sretni smo što nismo sami u onome što radimo i što sarađujemo sa njima. Na sreću, imamo aktivne srednjoškolce koji su svjesni prilika koje im se pružaju i trče im u susret.

Emilija: U okviru Mreže saveta/veća učenika Bosne i Hercegovine, nekoliko godina unazad je realizovana kampanja “Želimo znati!” koja se tiče srednjoškolaca i njihovih aktuelnih problema. Da li bi nam ukratko ispričala o ciljevima i dosadašnjim aktivnostima ove kampanje?

Aida: Uspješno realizujemo kampanju „Želimo znati“ već 6 godina unazad. Kampanja se svake godine tiče aktuelne problematike srednjoškolaca u Bosni i Hercegovini. Neke od tema koje smo obrađivali su odljev mozgova, mobilnost mladih, segregacija, obrazovni sistem i neformalno obrazovanje. Radili smo istraživanja na ove teme i rezultati su zaista bili zastrašujući. Naprimjer, 83% mladih ljudi u Bosni i Hercegovini nije posjetilo drugi entitet, a njih 67% njih nikada nije posjetilo neku EU zemlju. Naziv prošlogodišnje kampanje je „Želimo znati! Kako u ovoj zemlji ostati?“ a sastojala se od izbora za najaktivnijeg srednjoškolca, najboljeg profesora i najbolje škole u Bosni i Hercegovini. Priliku da se prijave su imali svi, a filtriranje su vršili srednjoškolci. Naš cilj je bio javnosti predstaviti pozitivne primjere ove zemlje, pokazati da postoje aktivni mladi ljudi i kakvi profesori nam trebaju, a ove godine se javljamo sa rješenjem, a to je EU Selo.

Emilija: Projekat na kome trenutno radiš jeste upravo EU Selo (EU Village). Čime se taj projekat bavi?

Aida: EU Selo je projekat koji je nastao kao odgovor na pitanja koja smo postavljali kroz naše kampanje i način na koji ćemo se približiti rješavanju problema koje sam upravo spominjala. EU Selo će biti veliki kulturni centar koji će imati oblik Europe, a podrazumijevat će kompleks kuća zemalja Europske unije. Svaka zemlja će, shodno položaju na karti Europe, imati svoj prostor gdje će biti njena tradicionalna kuća. Jedan dio kuće služit će za predstavljanje kulture te zemlje, a drugi kao smještajni kapacitet za posjetioce. Na području gdje je Bosna i Hercegovina, bit će veliki trening centar gdje će se održavati treninzi, konferencije, edukacije… EU Selo će biti mjesto za učenje o kulturi, historiji, jezicima, umjetnosti, muzici, hrani i sl. Mjesto na kojem će mladi ljudi iz svih dijelova Bosne i Hercegovine, ali i šire učiti o različitosti, raditi na izgradnji društva jednakih mogućnosti u procesu pomirenja i mjesto koje mladi u Bosni i Hercegovini trebaju kako bi dobili novu perspektivu života u kojoj je različitost bogatstvo i realnost. EU Selo ponudit će i mogućnosti razmjene učenika, prakse i prvog zaposlenja. Projekat je već prezentovan u Delegaciji Europske unije, održali smo sastanke sa ambasadorima, projekat smo predstavili i u ministarstvima, a sada smo u fazi sastanaka sa načelnicima općina i opština u Bosni i Hercegovini. Podrška stiže sa svih strana, a posebno smo sretni što su kvalitet i potrebu ovog projekta prepoznali uspješni ljudi iz Bosne i Hercegovine.

Emilija: Društveno angažovanje i različite aktivnosti su jako važne za svaku mladu osobu. Iako su u početku na volonterskoj bazi, na taj način mogu da otvore brojne mogućnosti za dalje napredovanje i građenje karijere. Šta bi poručila svojim vršnjacima? Kako bi ih motivisala i pokrenula?

Aida: Budite lijepa, pozitivna strana i ponos ove zemlje. Radite na sebi, nikada ne odustajte i ostvarujte svoje snove. Ova zemlja ima mnogo toga za ponuditi, ali se moramo probuditi. Ako želimo promjenu, moramo početi od sebe. Sada, ne sutra. Moramo ostati u ovoj zemlji i napraviti je boljom, otići je lakši put. To nije rješenje i nije hrabro, a mi smo hrabri. Nema ljepšeg osjećaja nego kada znate da ste zaslužni za nešto što je donijelo dobro nekome ili nečemu, kada nacrtate osmijeh na nečijem licu ili upalite barem jednu lampu u ovoj zemlji. Kada bismo svi upalili po jednu, zamislite kako bi svijetla bila ova naša zemlja. Probajte jednom i sigurno ćete ih nastaviti paliti zauvijek.

Emilija: Iako imaš dosta uspešnih projekata i dostignuća iza sebe, sigurna sam da je ovo tek tvoj početak. Koji su tvoji planovi za budućnost? Da li i dalje ostaješ pri odluci da ne odlaziš u inostranstvo?

Aida: Trenutno su moj prioritet fakultet i mreSVUBiH. U to ulažem najviše vremena i truda, a svakako da imam velike planove za budućnost. Imam velike ambicije i trudim se da ostvarim sve svoje ciljeve. Što se tiče odlaska, ostajem ovdje sve do trenutka kada i ako saznam da sam dala sve od sebe, a da nisam uspjela. Vjerujem da svako ko da sve od sebe i uspije i da uspjeh na svakom mjestu pod ovim nebom zahtijeva rad, trud, zalaganje i vrijeme. Ovdje radim ono što volim, ovdje su ljudi koje volim i u ovu zemlju želim da ulažem. Ona me treba i neću je napustiti. 

Dragi članovi i članice LONCA,

U ovoj seriji intervja pričam sa mladim preduzetnicima, društveno aktivnim i uspešnim ljudima iz zemalja iz regiona koji su uspeli da se ostvare u svojoj zemlji i koji prkose trendu “odliva mozgova”. Nadam se da ćete uživati u čitanju ovih intervjua isto koliko sam i ja uživala u razgovoru sa njihovim akterima. Takođe se nadam da će upravo ovi intervjui imati uticaj na mlade ljude poreklom sa Balkana i uliti im nadu da je ipak moguće da pokrenu uspešne karijere i na ovim prostorima. Danas vam predstavljam Avda Halilovića, mladog preduzetnika, dobitnika više nagrada u oblasti preduzetništva i društvenih inovacija i osnivača preduzeća “Kimbly”. Više o Avdu, njegovim angažovanjima i tome zašto je odbio ponude da proizvodi za inostrane zemlje pročitajte u nastavku.      

Emilija: Ćao Avdo! Članovi i članice Lonca su verovatno već čuli za tebe, ali nam se svakako ukratko predstavi za one koji nisu.

Avdo: Pozdrav za sve članove LONCA! Rođen sam u vrijeme onih koji su “znali za sebe, kada ja još nisam bio niti u planu” i zbog kojih sam kao i svi drugi mladi ljudi u ovim našim balkanskim državama morao izmišljati “toplu vodu” kako bih kreirao svoje mjesto pod ovim našim nebom. Okušao sam se u svemu, drama, muzika, plesovi, film, sport, škola ovako, škola onako, jedno vrijeme htio biti građevinac, kasnije doktor, na kraju upisao ekonomiju kako bih imao vremena svirati bubnjeve. Na fakultetu se zaljubio u preduzetništvo, zaboravio bubanj, počeo eksperimentisati sa peradi, stokom, poljoprivredom, kasnije sa inovacijama. Registrovao obrtničku radnju, kroz 6 mjeseci se hvatao za glavu zbog poreznog duga od preko 5.000KM, u poreznoj ismijali i mene i moju ekonomiju jer nisam znao da obrnik nema plaću već država određuje minimalnu osnovicu za obračun doprinos, ja im se zahvalio na novoj lekciji koju sam platio kreditom i nastavio dalje tražiti kupce za svoje proizvode kako bih mogao vraćati ratu.

Emilija: Osnovao si preduzeće “Kimbly” koja se bavi proizvodnjom jednokratnih i višekratnih higijenskih proizvoda na bazi vlastitih patenata. Kako je izgledao proces nastajanja ove firme? Na koje prepreke si nailazio u toku tog procesa?

Avdo: Kada se pojavim negdje na vratima s pitanjem šta treba da radim jer želim registrovati firmu, ljudi me pogledaju kao: 1) da je to što ja pitam sve negdje lijepo napisano i pojašnjeno; 2) da sam se trebao roditi sa predznanjem o uslovima poslovanja u BiH; 3) da sam s Marsa pao, jer tobože zašto bi iko normalan registrovao firmu ovdje kada postoje mnogo atraktivnije “državne jasle”. U svakom slučaju ne sjećam se više koliko mi je vremena trebalo da registrujem firmu, ali znam da je sve što je moglo krenuti naopako krenulo, od toga da mi ne daju da registrujem firmu uopšte zbog toga što sam redovan student do nebuloza tipa “ne znam kakva ti potvrda treba za registraciju, ja sam se sva preznojila ne mogu dalje tražit”.

Emilija: Takođe si patentirao svoja dva izuma – jednokratni podmetač za glavu i držač za dren, kateter i infuziju. Gde pronalaziš inspiraciju i ideje za ova otkrića i šta te je motivisalo da im se posvetiš? Da li si dobio nečiju pomoć za realizovanje ovih otkrića?

Avdo: Mi živimo neki užurban život, i govorimo da nemamo vremena da uživamo i posmatramo okolinu, a čak i kada posmatramo pitanje je koliko smo zaista koncentrisani na ono što nas okružuje i što nam se dešava. Svako rješenje bilo ono patentabilno ili ne, nastaje iz određenog problema. Suština inspiracije nije u tome da sjedneš i kažeš sada ću nešto novo izumiti, nego da zaista živiš život, uživaš, skupljaš različita iskustva i emocije, posmatraš druge ljude i okolinu, i ako postoji nešto što ti ne dozvoljava da se u određenom momentu dovoljno opustiš i budeš bezbrižan tada je to vjerovatno problem o čijem rješenju ne bi bilo loše razmisliti. Ja se vodim filozofijom da je život najljepši dar koji neko može da dobije, i da čovjek ništa gore prema životu ne može uraditi od toga da od života ne napravi ništa. S tim u vezi, dužnost nas živih je da kreiramo bolje uslove za nas i za one koji tek treba da dođu, a kada već imamo izbora, zašto ne biti na stranih onih koji stvaraju dobro danas i još bolje sutra!?

Emilija: 2013. godine si u Velikoj Britaniji učestvovao na takmičenju preduzetnika iz celog sveta i osvojio si 2. mesto. Kako je ovaj uspeh dočekan u Bosni i Hercegovini? Da li je doprineo tvom daljem napredovanju?

Avdo: Svakako da jeste, ali ne zbog toga što me neko u BiH jedva dočekao, već više što je meni dalo dodatni motiv i energiju da ne posustajem i nastavim dalje. Naravno bilo bi sebično kada ne bih spomenuo porodicu, djevojku, profesore i nastavno osoblje sa Ekonomskog fakulteta u Sarajevu, profesore sa Američkog univerziteta u Sarajevu, GEA, Fondaciju Mozaik i Asocijaciju inovatora koji su pružali nesebičnu podršku u različitim fazama – i ne govorim o finansijskoj podršci, već o onom važnijem dijelu, da te neko u momentu kada nisi siguran da je to što radiš ispravno, kada želiš da digneš ruke od svega jer si se milion puta razočarao u sve potapše i kaže da to što radiš ima smisla, da nisi sam i da svaki tvoj korak naprijed izazove osmjeh na nečijem licu.

Emilija: Imao si nekoliko ponuda i prilika od stranih investitora i fondacija da odeš u inostranstvo i proizvodiš za njih kao njihov brend. Na taj način bi dobio svu potrebnu podršku, pomoć i mentorstvo koje bi ti bilo potrebno da svoje izume unaprediš i komercijalizuješ. Šta te je navelo da ipak odbiješ te ponude i ostaneš u svojoj rodnoj državi?

Avdo: Imamo mnogo priča o uspjehu koji su naši ljudi postigli nakon što su otišli negdje vani, međutim, rijetke su priče o onima koji su ovdje uspjeli napraviti nešto a da nisu prodali obraz političkim partijama, da nisu nekome dobro platili i sl. Ja sam htio biti jedan od onih koji će dokazati da je i ovdje moguće nešto napraviti, i jesam skoro objelio, ali danas je, samo par godina poslije, mnogo lakše i više ” uspješan mladi preduzetnk”, “uspješan bh. Startup” i “mladi kreiraju nova radna mjesta” nije tabu tema, već sve češća pojava što me pravo raduje!

Emilija: Sarađujes sa Omladinskom bankom Fondacije Mozaik koja je pomogla, i pomaže, mnogim mladim ljudima sa vizijom i idejom o nekom novom izumu ili pokretanju biznisa, a takođe si zadužen za mentorski rad. Kakav je tvoj opšti utisak? Da li su mladi postali manje ili više preduzimljivi i samoinicijativni?

Avdo: Mi smo narod koji nekako boluje od toga šta će neko drugi reći i nije pitanje da li će nam se neko smijati nakon neuspjeha, nego koliko dugo. Kada govorimo o mladima, ja mislim da smo mi uvijek isti, isprepadani pričama o tome kako je neko nekoga nasamario i kako da bi uspio moraš smisliti način kako da nekoga prevariš. Iz tog razloga ohrabrivati mlade i pružati im podršku, pokazivati im da je istina upravo suprotna i da mogu napraviti što god požele legalno i bez štele je nešto za što se treba pokloniti Fondaciji Mozaik, i posebno članovima odbora OB, tim mladim ljudima koji su primjer i bukvalno motor pozitivnih promjena u svojim zajednicama.

Emilija: Obrazovni sistem većine zemalja iz regiona ne sprema i ne informiše mlade o započinjanju sopstvenog biznisa već se uglavnom svodi na pripremu za pronalazak konvencionalnog posla. Da li misliš da je to jedna od glavnih prepreka između mladih ljudi sa idejom i uspešnog samostalnog biznisa? Da li misliš da je društvena angažovanost mladih neophodna u 21. veku?

Avdo: Da nas obrazovni sistem ne uči da učimo i mislimo, nego da pamtimo i ponavljamo tuđe misli je tačno. Tačno je i to da vrijeme danas brže prolazi nego jučer, a puno brže nego prije 10 godina, i da moramo biti sposobni prilagoditi se promjenama. Koliko smo na ovim prostorima svi skupa dobri učenici najbolje govori činjenica da godinama imamo status “zemlja u tranziciji” jer ništa drugo osim da ponavljamo ono što smo davno naučili ne znamo. Generalno, mislim da je s jedne strane državno uređenje i zakonska regulativa još uvijek najveća prepreka mladima u kreiranju uspješnog biznisa, a s druge strane i nedovoljna zainteresiranost mladih da samostalno istražuju i uče s ciljem da razvojem biznisa osiguraju egizsteniciju i sebi i svojim prijateljima. Zato je super prilika koju ja recimo nisam imao, da mladi ljudi ovdje u LONCU u svako doba mogu postaviti bilo koje pitanje iz bilo koje oblasti i dobiti odgovor od najkompetentnije osobe iz te oblasti. Ja sam takve stvari skupo plaćao, oni ne moraju.

Emilija: Svako ko se bavi preduzetništvom zna da samostalnost koju ono pruža može imati i pozitivne i negativne strane. Koje su, po tvom mišljenju, prednosti i mane koje si iskusio kao preduzetnik? Da li ti je posao mentora lakši ili teži?

Avdo: Gledaj, ko god misli otvoriti firmu da manje radi, da može odmoriti kad god hoće, da ide na more svako drugi-treći dan, bolje neka je ne otvara. Prvih par godina dok zamišljeni poslovni model zaista ne počne generirati redovne prihode, dok se svi ne uhodaju, ako ne obijelite super ste prošli. No, draž vođenja biznisa nije u tome da ti ideš na Havaje kada god ti se prohtije, nego u tome da u jednom momentu kada pogledaš tu radnju, to postrojenje, taj proizvod imaš neki poseban osjećaj koji ja u ovom momentu ne mogu opisati, to je valjda nešto što treba doživjeti. Mislim da ništa čovjeka ne može učiniti sretnijim i ispunjenijim nego kada vidi da ono što je sam kreirao zaista radi i druge ljude čini sretnim.

Emilija: Gde se informišeš o svim inovacijama iz sveta preduzetništva, nauke i tehnologije? Koji su ti omiljeni sajtovi koji se bave ovim temama koje posećuješ?

Avdo: Kako sam uključen u rad Asocijacije inovatora BiH svakodnevno dolazim u kontakt sa domaćim inovatorima a na taj način upoznam i nove izume, pored toga nekoliko puta godišnje posjetim međunarodne izložbe inovacija gdje zaista vidim nevjerovatne stvari. Što se tiče sajtova, ništa posebno, pokušavam ostvariti kontakte s mladim preduzetnicima iz regiona i povezati se na društvenim mrežama, na taj način pratim kada neko od njih napravi neku dobru stvar ili ostvari dobar rezultat na nekom međunarodnom takmičenju.

Emilija: Patent na kome trenutno radiš služiće za sprečavanje utapanja kada vozila upadnu u reku, more i slično. Ispričaj nam malo detaljnije o ovom izumu i tome kako funkcioniše.

Avdo: Da, trenutno je podnijet zahtjev za utvrđivanje patentabilnosti Institutu za intelektualno vlasništvo BiH. Radi se o setu koji se dodaje u vozilo, a koji nakon pada u vodu putnicima obezbjeđuje dovoljnu količinu zraka i omogućava im lakše napuštanje vozila, što u ovakvim situacijama treba u značajnoj mjeri umanjiti broj smrtnih slučajeva izazvanih utapanjem.

Emilija: Šta bi bio tvoj savet za mlade koji se plaše rizika koji svet preduzetništva sa sobom nosi? Kome da se obrate ukoliko imaju ideju ali ne i finansijska sredstva za njenu realizaciju?

Avdo: Ne znam stvarno šta bih im mogao reći a da to već negdje nisu čuli. Nema tu previše filozofije, ili jako želiš kreirati budućnost ili si onaj koji će plaćati drugome da mu kreira budućnost. Šta god odlučili ispravno je, razlika je u tome čime se čovjek želi i može zadovoljiti! Mozaikov Startup studio je na raspolaganju i jednima i drugima i rado će pružiti i finansijsku i mentorsku podršku svim mladim ljudima. Ono što je super, je da ne treba čekati objavu javnog poziva, već ovdje u loncu u svako doba dana, tokom cijele godine mogu predlagati svoje ideje i sa Studijem pretvoriti u za tržište atraktivan proizvod/uslugu.

Dragi članovi i članice LONCA,

U ovoj seriji intervja pričam sa mladim preduzetnicima, društveno aktivnim i uspešnim ljudima iz zemalja iz regiona koji su uspeli da se ostvare u svojoj zemlji i koji prkose trendu “odliva mozgova”. Nadam se da ćete uživati u čitanju ovih intervjua isto koliko sam i ja uživala u razgovoru sa njihovim akterima. Takođe se nadam da će upravo ovi intervjui imati uticaj na mlade ljude poreklom sa Balkana i uliti im nadu da je ipak moguće da pokrenu uspešne karijere i na ovim prostorima. Danas vam predstavljam Ivanu Lakić, inspirativnu mladu umetnicu iz Banja Luke. Više o Ivani, njenoj karijeri i ljubavi prema umetnosti pročitajte u nastavku.

Emilija: Ćao Ivana! Predstavi se našim čitaocima u nekoliko rečenica.

Ivana: Ja sam Ivana Lakić, rođena sam 19.7.1993. godine u Banjoj Luci. Sanjar, neko ko nosi srce pred očima, dušu na dlanovima i svakodnevno živi od umjetnosti. Uporna u svojoj namjeri baš kao i Don Kihot, nježna i tvrdoglava poput vile iz Petra Pana i sigurna da se sve može uraditi ako to stvarno želiš. Neko ko je ušao u svijet književnosti u srednjoškolskim danima, zahvaljući mojoj profesorki književnosti iz srednje škole Dobrili Malešević. Sve ono što sam danas dugujem upravo njoj, jer je snaga njene ljubavi prema umjetnosti prešla i na mene. Ona je moj veliki uzor u životu!

Emilija: Šta za tebe predstavlja umetnost? Kako si se pronašla u tom pozivu?

Ivana: Umjetnost je za mene jedini pravi način da spoznam sebe. U njoj se osjećam sigurno, baš kao i nježno lane koje traži svoj zaklon. U tom zaklonu se sakrio sav jedan svijet, prepun zvijezda, snova i miline. Nešto što me čini hrabrom, srećnom i snažnijom da prebrodim svaku tugu. Sve je počelo kada sam kao mlada buntovnica u srednjoškolskim danima sjedila oslonjena o zid školskog hodnika. Tada je naišla moja profesorka književnosti i pozvala me da dođem na dodatnu nastavu iz srpskog jezika i književnosti. Od tada počinje moje interesovanje za čitanje, ljubav prema umjetnosti, u tom trenutku sam prvi put spoznala sebe. Neko ko prije toga i nije bio zainteresovan mnogo za čitanje i predanost umjetnosti. Tada sam prvi put počela da cijenim sebe i shvatam da to što radim stvarno ima smisla.

Emilija: Sa 19 godina si napisala svoju prvu knjigu – „U san odjevena“. Šta je osnovna teza tvoje prve knjige i na koji način ona odslikava tebe kao mladu osobu i mladu umetnicu?

Ivana: „U san odjevena“ je moj lični pečat i nešto što je oslikano dušom. U pitanju je autobiografija, zbirka eseja koja prati život mladih ljudi i sve ljepote, radosti, tuge koje nam se dešavaju. Akcenat je postavljen na snagu i volju pravih pedagoga da nekoga izvedu na put trnja i cvijeća. Takve osobe mogu da ti budu poput roditelja onda kad je to potrebno, podržavaju te i nauče da vrijediš. Stvari nikada ne treba shvatiti tragično,već ih treba prihvatiti takvima kakve jesu. U tim iskrenim ljudima čije oči sijaju vedrinom, možemo pronaći drugu majku, prijateljicu i podršku. Nježnost, emocije i ta lirska nota su ono što oslikava mene u knjizi.

Emilija: Umetnici obično imaju svoja zen mesta ili svoje muze koje inspirišu njihovo stvaralaštvo. Gde ti pronalaziš inspiraciju za pisanje? Da li je to mesto, osoba ili nešto drugo?

Ivana: Inspiracija je nešto što nikada ne forsiram. Ona uglavnom dolazi slučajno, dok smo okruženi dragim ljudima, čak i kad plačem, smijem se i radujem. Dešavalo mi se da dobijem inspiraciju u gradskom prevozu, dok hodam po kišnom danu, onda kada sam u zagrljaju nekih ljudi. Mene inspirišu dobri ljudi i zbog njih trajem, živim i borim se. Zbog njih uvijek dajem sebi pravo na milion novih prilika, ne odustajem od snova koje tako marljivo kupimo pored puta dok ih loši ljudi rasipaju svakodnevno. Što se tiče mjesta, more je moja velika inspiracija i jedini smiraj. Oduvijek sanjam da se preselim zauvijek na neki otok, zimi da pravim burad za vina, ljeti živim od mora, sunca i prodaje tih vina.

Emilija: Šta u slobodno vreme voliš da čitaš?

Ivana: Što se tiče knjiga obožavam Momu Kapora i njegov istovremeno jednostavan i tako poseban stil pisanja. Isto tako poštujem rad Ivana Tokina. Rado čitam Ivu Andrića, Mešu Selimovića, Gorana Petrovića. Ruski klasici su moja velika opsesija jer me tako čarobno dovedu u svijet Rusije, njihovog načina života, hladnih ljudi u kojima kuca toplo i čisto srce.

Emilija: Za tebe se može reći da si višestrana umetnica. Pored toga što pišeš, takođe si samostalni dramski umetnik i član amaterskog pozorišta „Daske“. Da li ti je to što gajiš ljubav prema ove dve umetnosti olakšavajuća ili otežavajuća okolnost? Da li bi mogla bez jedne ili druge?

Ivana: Svoje prve korake u glumi i pozorištu sam napravila baš u dramskom studiju „Daske“. Mogu slobodne reći da sam tamo naučila mnogo toga, oslobodila se treme i imala prilike da budem okružena boemima, umjetnicima i jedinstvenim ljudima. Nakon toga sam nastupala samostalno u poetskom teatru. Imala sam priliku da se upoznam i sa radom na filmovima. Nažalost, danas je vrlo teško istovremeno biti fokusiran na više stvari. Tako da uvijek nešto mora da pati, ali sa velikom voljom i snagom nikad nisam zažalila. Jednostavno funkcionišem tako da sam uvijek u kreativnom neredu, gdje pokušavam da izvučem suštinu iz svega. Da mogu sve da ponovim, uvijek bih uradila isto.

Emilija: Iako imaš formalno obrazovanje iz književnosti, gluma je nešto što si samostalno učila. Koliko je u umetnosti važno neformalno obrazovanje? Kako si došla do toga da radiš honorarno kao glumica?

Ivana: Ja studiram na Filološkom fakultetu na katedri za srpski jezik i književnost i mogu slobodno reći da uprkos svim preprekama, svoj poziv volim najviše na svijetu. Što se tiče glume, ne volim ljude koji svakodnevno krive nekoga drugoga za svoje greške. Najlakše je po društvenim mrežama pisati i kriviti druge što nemate posla. Smatram da za mlade ljude uvijek ima posla, pa makar to bilo i neformalno obrazovanje u kojima ste samouki. Učestvovala sam na mnogim projektima od glumačkih do voditeljskih, nešto što je usko vezano i za književnost i mogu reći da me redovno angažuju u mnogim organizacijama. 

Emilija: Znamo da su umetnici često u teškom položaju i da moraju da ulažu velike napore ne bi li ostvarili značajne uspehe. Kako si ti savladala prepreke koje su ti nailazile? Čija podrška ti je najviše značila?

Ivana: Jednom je neko rekao kako su umjetnici osuđeni na odricanja. Sigurna sam da uz ljubav, volju i pažnju možete baš sve ostvariti. Kada ubjedite sebe da nešto nije moguće, onda taj neuspjeh dođe sam po sebi. Danas postoji toliko institucija koje pomažu mladim ljudima i podržavaju njihov rad. Dugujem veliku zahvalnost i svojim roditeljima koji me podržavaju u svemu. Isto tako podrška moje profesorice mi daje redovno snagu da istrajem. Postoji i elektronski časopis „Crna ovca“ za koji pišem i oni mi pružaju podršku.

Emilija: Mnogi mladi i talentovani ljudi, poput tebe, bi želeli da napišu knjigu, glume u predstavi ili filmu. Šta sve, pored talenta, moraju da imaju? Koje osobine su neophodne za uspeh?

Ivana: Istrajnost, strpljenje, snagu da se bore sami za sebe. Mislim da moraju vjerovati u sebe. Ako to ne urade, niko za njima neće nositi njihove snove. Treba imati dovoljno veliki zagrljaj da sačuvaš snove i ne pustiš ih nikad da odu od tebe.

Emilija: Da li misliš da projekti i podrška, poput Omladinske banke Fondacije Mozaik, pomažu mladim ljudima da uspešno ostvare svoje ideje i ciljeve?

Ivana: Smatram da su projekti kao što je Omladinska banka veliki vjetar u leđa mladim ljudima. Upravo ta zajednica ljudi koji stvaraju može donijeti mnogo uspjeha svakom pojedincu iz bilo koje oblasti. Mladi ljudi dobijaju priliku da budu samostalni i tako stvaraju sve ono što im se činilo nedostižno. Lijepo je kad znaš da postoji neko ko će podržati ono što ti radiš i dati priliku da se baviš onim što stvarno voliš u svojoj zemlji.

Emilija:  Uticaj koji bilo koja vrsta umetnosti može imati na pojedinca je neosporan. Bez obzira o kojoj umetnosti je reč, one oplemenjuju duh i povezuje ljude. Po tvom mišljenju, na koji način umetnost ima uticaj na celokupno društvo? Koji je njen doprinos društvu?

Ivana: Kada pročitate nečiju pisanu riječ ona može da vas ohrabri, učini srećnima i pomogne vam da hodate naprijed. Znam da sam u jednom trenutku bila na ivici suza i tad me spasila upravo pisana riječ. Kada ugledate lijepu sliku na platnu, ona vam može izmamiti osmijeh na lice. Baš to je suština umjetnosti da dopire do ljudskog srca. Često nas s vremena na vrijeme „ošamari“ i sjeti kako još na ovom svijetu ima lijepih stvari kojima se treba vraćati i diviti. Ponekad treba zastati da pronađeš sebe. Tek onda ćeš lakše razumijeti i druge.

Emilija: Čemu bi želela da se najviše posvetiš u budućnosti? Da li već imaš neke planove?

Ivana: Što se tiče neke bliže budućnosti u pripremi je moj novi istorijski roman. Već duže vrijeme ga spremam baš zbog tematike koju proučavam i istražujem. Voljela bih da se bavim umjetnošću. Ona mi daje snagu, zaklon i mogućnost da budem bolji čovjek. Imam u planu da završim fakultet i uradim još jedan projekat koji će na pravi mogući način obilježiti moj svijet. U nekoj daljoj budućnosti voljela bih da ovo što radim proširim, jer za umjetnost ne postoje granice. Nadam se da će moji autorski projekti biti podržani i da ću na taj način doprinijeti razvoju kulturnog stvaralaštva.

Dragi Neimari,

U narednom periodu ću objavljivati seriju intervjua sa mladim preduzetnicima i uspešnim ljudima iz zemalja iz regiona koji su uspeli da se poslovno ostvare u svojoj zemlji. Nadam se da ćete uživati u čitanju ovih intervjua isto koliko sam i ja uživala u razgovoru sa njihovim akterima. Takođe se nadam da će upravo ovi intervjui imati uticaj na mlade ljude poreklom sa Balkana i uliti im nadu da je ipak moguće da pokrenu uspešne karijere i na ovim prostorima. Danas pričamo sa Arminom Konjalićem, momkom rođenim u Travniku. Više o Arminu, njegovim dosadašnjim dostignućima, o tome čime se bavi jedan digitalni nomad, kao i o projektima na kojima trenutno radi pročitajte u nastavku.

Emilija: Ćao Armine! Da li bi mogao u par rečenica da se predstaviš našim čitaocima?

Armin: Ja sam Armin Konjalić iz Travnika, Bosne i Hercegovine. Bavio sam se raznim poslovima i aktivnostima vezanim za tehnologiiju i internet. Upravo se vraćam iz Pariza sa konferencije gdje su bili lideri industrije Mark Zuckerberg (Facebooka), Eric Schmidt (Google), Satya Nadella (Microsoft), Ginni Rometty (IBM)

U Parizu sam predstavljao Humaniq, popularni blockchain/kripto projekat koji radi na razvoju Afrike. Putovanje u Pariz je bilo jako uspješno, jer sam iskoristio priliku da se povežem sa Afričkim organizacijama i kompanijama.

Emilija: Pročitala sam da sebe nazivaš digitalnim nomadom. Šta podrazumevaš pod tim pojmom? Opiši nam kako izgleda radni dan jednog digitalnog nomada.

Armin: Digitalni nomad je osoba koja obavlja svoj posao preko interneta i nije vezana za jednu određenu radnu stanicu. Umjesto da se izlažu stresu jutarnjih saobraćajnih gužvi, oni rade odakle i kad god požele. Sve je popularniji trend da se prave namjenska mjesta gdje digitalni nomadi mogu da pobjegnu od gradske gužve i buke u mnogo mirnija i produktvinija mjesta sa pristupačnijim životnim standardima. Namjenska mjesta za digitalne nomade se najčešće mogu naći u Južnoj Americi, Jugoistočnoj Aziji, ali i na Balkanu. Digitalni nomadi iz cijelog svijheta dolaze da uživaju u ljepotama Balkana i rade u Mokrin House u Banatu ili Coworking Bansko u Bugarskim planinama Pirin. Obavljati svoj posao sa plaže na Tajlandu košta desetak dolara, dok iznamljivanje kancelarije u metropolama košta i destine hiljada dolara.

Za sve one koji žele da okuse život digitalnog nomada organizujemo Limitless Nomads 21-dnevno putovanje kroz ključna mjesta za digitalne nomade u Singapuru, Indoneziji i Tajlandu.

Emilija: Kako je tvoja okolina reagovala na to čime se baviš? Da li si naišao na osude ili kritike s obzirom na to da oblast tvog poslovanja još uvek nije toliko istražena i poznata na našim prostorima?

Armin: Travničani su i danas ostali kakvim ih je Ivo Andrić opisao u svojim knjigama. Puni gordosti, samoljublja i bez previše interesa za dešavanjima izvan travničkog ritma života.

Moje priče o putovanjima i međunarodnom poslovanju se nikako ne uklapaju u uobičajene travničke teme razgovora. Slabo pričam o svojim avanturama i uspjesima, jer sam osjetio dozu samosažaljevanja kod ljudi koji su zarobljeni u agoniji besposlice, besparice i manjka prilika. Travnik je mjesto gdje mogu da se isključim od svijeta i brzog života i ponašam kao da nikad nigdje nisam ni otišao.

Ako je bilo nekih negativnih komentara i etiketa, onda je to bilo zbog neznanja, nagađanja ili stvar bosanskog humora.

Emilija: U eri internet i tehnološke revolucije neophodno je da se prilagođavamo promenama koje ona nosi. Da li si u poslednje vreme primetio promenu u pristupu ljudi iz tvoje okoline prema poslu kojim se baviš?

Armin: Da, napokon sredina prelazi iz “zavidim ti” u “kako bih mogao da postignem…”. Mnogo raduje činjenica da mladi napokon traže prilike, a ne sažaljevanje, humanitranu pomoć i traženja krivca u drugima, kao prethodne generacije.

Uživam raditi kao mentor sa mladim talentima i timovima. Želim podjeliti svoja poznanstva i iskustvo kako bi im olakašao put do njihovog cilja i otvorio prilike. Mentorski rad se ne naplaćuje, jer ni ja ne bih postigao bez svojih mentora i njihove bezrezevne podrške.

Emilija: Digitalni svet je postao sve prisutniji u svim sferama života te je shodno tome za svaku profesiju postalo neophodno poznavanje i korišćenje barem osnovnih stvari iz sveta novih tehnologija. Da li stoga smatraš da je tvoj posao posao budućnosti?

Armin: BH političari uzimaju slobodu da obećavaju stotine hiljada novih radnih mjesta. Oni ne uzimaju u obzir faktore koji u potpunosti mijenjaju tržište rada. Mnoge poslove koji danas ljudi rade neće ni postojti u narednih 10 godina, a mnogi poslovi koji će biti traženi u narednih 10 godina danas  ne postoje.

Automatizacija i umjetna inteligencija trasformiše u potpunosti svaku industriju i sferu našeg života. Za poslove budućnosti potrebno je suštinsko poznavanje tehnologije i jake ljudske osobine koje roboti ne mogu da posjeduju, kao što su emocionalna inteligencija, kreativnost, kritičko mišljenje, pregovaranje i slično.

Samo oni koji budu vladali tehnologijom kao alatom za postizanje svojih ciljeva će imati svoju šansu u poslovima budućnosti. Oni koji budu radili poslove koje tehnologija može zamijeniti i raditi bolje i efikasnije,  osuđeni su na teška vremena.

Obrazovni sistem u Bosni i Hercegovini nije prilagođen četvrtoj industrijskoj revoluciji. Bojim se da će nezaposlenost biti još veća i da će se ljudi teško prilagoditi promjenama koje dolaze.

Emilija: Bavljenje bilo kojim poslom nosi sa sobom određenu dozu stresa i ponekad naiđu momenti kada sve deluje preteško i neizvodljivo. Da li si u nekom trenutku, kada si nailazio na poteškoće i prepreke u svojoj dosadašnjoj karijeri, poželeo da se baviš nekim drugim poslom? Kako si prevazilazio te situacije?

Armin: Startup život donosi ekstremne uspone i padove. Više puta sam emocionalno i profesionalno pregorio. Na kraju shvatiš da su najveći problemi i neuspjesi samo proces učenja. Svi problemi izgledaju smiješno kada ih se prisjetite nakon što prođu, tako da nisu vrijedni narušavanja zdravlja.

Osim što sam se bavio raznim aktivnostima vezanim za tehnologiju i startup zajednicu, eksperimentisao sam sa potpuno drugačijim aktivnostima, kao što su ekološki i humanitarni rad, umjetnički projekti, zabava, turizam i ugostiteljstvo…

Čovjek postaje ograničen ako se slijepo drži  krugova ljudi jednog shvatanja.

Emilija: Koje sve mogućnosti i pogodnosti ti pruža bavljenje tim poslom? Da li smatraš da nešto što si postigao ne bi uspeo da si izabrao neki konvencionalniji posao?

Armin: Ako konvencionalniji posao znači raditi jedan te isti repetativni posao u jednom te istom okruženju, onda bih bio jako nesretan. Obožavam da učim od ljudi raznih kulturalnih pozadina i shvatanja kroz raznovrsne izazove sa kojima se susrećem.

Emilija: Znamo da je privlačenje stranih investicija ključno u razvoju zemalja iz regiona bivše Jugoslavije. Jedan od glavnih problema zbog kojih investitori često odustaju ili čak uopšte ne uzimaju u obzir investiranje u ovim zemljama jeste složena birokratija. Koji bi bio tvoj savet liderima zemalja iz regiona za privlačenje stranih investitora?

Armin: Investitori najviše od svega cijene svoje vrijeme i ne žele da rade sa onima koji ga bespotrebno troše. Balkan nije mjesto za investitore zbog višestrukih presjedanja na aerodromima, višesatnog čekanja na granicama i šalterima.

Liderima regiona bih poručio da se pomire sa činjenicom ih je vrijeme pregazilo i da su duhovi iz prošlosti. Napomenuo bi ih da je osoba koja je rođena u 2000. godini već punoljetna i da nove generacije zaslužuju lidere koji razumiju 21. stoljeće.

Emilija: Možeš li nam reći nešto više o projektu East-West Digital News? Da li je on imao uticaj na razvoj zemalja u regionu?

Armin: East-West Digital News je medijsko-istraživačka kompanija koja se bavi tehnologijama i inovacijama na tržištima u razvoju. Cilj je da olakšamo poslovanje i pristup informacijama o tržištu tehnologije u Centralno-istočnoj Evropi. Na tome sam radio sa vodećim svjetskim kompanijama i investiorima.

Emilija: Projekat na kojem trenutno radiš, Humaniq, bavi se tržištima u razvoju za pojedince koji nemaju pristup tradicionalnim bankarskim uslugama. Odakle ideja za ovakav projekat i koji su glavni ciljevi koje želiš da postigneš?

Armin: Humaniq je kompanija koja koristi blockchain tehnologiju da bi riješila probleme ljudi koji nemaju pristup bankama i financijskim uslugama. Postoji preko dvije milijarde ljudi u svijetu koji nemaju bankovni račun i do njih novac dolazi jako sporo preko posrednika koji uzimaju ogromne provizije. Financijska inkluzija je jedan od ključnih elemnata za postizanje UN-ovih SDG ciljeva. Humaniq trenutno fukcioniše u deset afričkih zemalja i ima preko 200 hiljada korisnika i svakodnevno raste.

Sa osnivačem Humaniq-a, Aleksom Forkom, sam razgovarao prije par godina o tome šta bi se desilo kada bi blockchain tehnologija bila integrisana u Centralnu banku Bosne i Hercegovine. To je bio momenat kada sam shvatio snagu koju donosi bitcoin i blockchain tehnologije. Od tada sam pratio i podržavao njegove ideje, a od nedavno sam i aktivan član tima.

Emilija: Na koji način bi motivisao i druge mlade ljude koji bi želeli da krenu tvojim stopama? Mnogi od njih se možda plaše rizika koji takva vrsta posla sa sobom nosi i upuštanja u nešto nepoznato. Koji je tvoj savet za njih?

Armin: Moj savjet je da mladi krenu slobodno svojim stopama u postizanje svojih ciljeva do kojih im je stalo da postignu svom životu.

Mladi ljudi ne trebaju da odustaju od svojih ciljeva da bi ispunili nametnute ambicije roditelja i komšija.  

Dragi Neimari,

U narednom periodu ću objavljivati seriju intervjua sa mladim preduzetnicima i uspešnim ljudima iz zemalja iz regiona koji su uspeli da se ostvare u svojoj zemlji i koji prkose trendu “odliva mozgova”. Nadam se da ćete uživati u čitanju ovih intervjua isto koliko sam i ja uživala u razgovoru sa njihovim akterima. Takođe se nadam da će upravo ovi intervjui imati uticaj na mlade ljude poreklom sa Balkana i uliti im nadu da je ipak moguće da pokrenu uspešne karijere i na ovim prostorima. U ovom intervjuu ćemo pričati sa Vildanom Karamustafić, stomatološkinjom i preduzetnicom iz Gornjeg Vakufa – Uskoplja. Više o Vildani, njenim dosadašnjim dostignućima, o tome kako se posle 11 godina vratila u svoj rodni grad i uspela da ostvari san svakog mladog stomatologa, kao i njene planove za budućnost pročitajte u nastavku.

Emilija: Ćao Vildana! Kako bi opisala sebe u nekoliko rečenica?

Vildana: Ćao svima! 🙂

Obzirom da sam rano napustila porodični dom, brzo odrastam, sazrijevam i počinjem borbu da se snađem u novom svijetu, da me prihvati, da postanem njegov dio. To nije bilo bez teškoća, ali sve te barijere i teškoće u adaptaciji uspješno savladavam. Smatram se djevojkom velikih ambicija i samopouzdanja, naročito upornom kada su u pitanju veliki izazovi.

Emilija: S obzirom na to da si po struci stomatološkinja, verujem da si imala dug i mukotrpan put do završetka studija. Šta je to što te je motivisalo da nastaviš put te karijere?

Vildana: Studij stomatologije je naporan i put do završetka jeste mukotrpan, ali tek po završetku studija slijedi pravi izazov. Stomatologija je human poziv koji ja zaista volim, ali mali broj kolega ostaje da radi u struci. Ovo zanimanje je dinamično, kreativno i odgovorno. Mislim da u ovom poslu opstaju uporni, snalažljivi i dovitljivi. Ljubav prema stomatologiji, letargija u društvu, kao i nedostatak vjere u mlade su me tjerali da sama nešto pokušam napraviti, promijeniti i pokazati da se rad isplati. Osim toga, dobar odnos i partnerstvo koje sam razvila sa svojim profesoricama, profesorima i kolegama mi puno pomažu da ih mogu kontaktirati i tražiti savjet kako da postignemo najbolji rezultat. Podrška kolega i kolegica u ovom poslu je jako važna, i ona je bila još jedan od motiva da nastavim putem struke.

Emilija: Pretpostavljam da si pre osnivanja sopstvene firme imala i druga radna iskustva. Kako je izgledao tvoj put dok još uvek nisi pokrenula privatni biznis? Da li su te ta iskustva podstakla da kreneš u tom pravucu?

Vildana: Naravno. Poslovni ambijent u kome sam se našla neposredno po zavšetku studija više je bio haotičan, nego uređen. Svako iskustvo nas brusi za život, jača volju za napretkom, i oslobađa tutorstva starijih. Tako sam i ja poučena iskustvom, iz inata prema neučinkovitom sistemu, odlučila da se aktiviram i sama pokrenem privatni biznis. Zašto gledati da samo neko drugi profitira?

Emilija: Mladi ljudi iz zemalja iz regiona, pa tako i iz Bosne i Hercegovine, se sve češće odlučuju na odlazak u inostranstvo. Posebno mladi iz manjih mesta odlaze u veće gradove ili razvijenije zemlje. Šta je to što je tebe navelo da se posle 11 godina vratiš u svoj rodni grad i pokreneš privatnu stomatološku ordinaciju?

Vildana: U ovom siromaštvu kakvo je u Bosni i Hercegovini, samo mali broj sretnika nalazi ili dobija „štelom“ posao i među njima, često, nisu najbolji. Osim toga, veliki problem u našem društvu jeste jedna letargična atmosfera, kao i nedostatak vjere u mlade. Ovdje ima dosta onih sa velikim potencijalom koji nose u sebi, ali u BiH će ostati najvjerovatnije „uspavani“, dok oni koji odu u svijet, u drugačije okruženje to uspješno pokažu. Mi u BiH smo zaboravili da je moguće uspjeti na ovaj način, da se vrata otvaraju sa bilo čim osim sa novcem. Odrastanje u nepovoljnim ekonomskim uslovima ne smanjuje šansu da uspijete. Čak odrastanje s određenim nevoljama, u takmičarskom okruženju može imati pozitivan učinak na karijeru. Sve zavisi kako koristite vlastito iskustvo. Moj primjer govori: nikad ne reci nikad. Smatram da je naša zemlja, bez obzira na negativnu atmosferu koja vlada u oblasti poduzetništva, jedno savršeno tlo da mladi pokrenu vlastiti biznis u različitim sektorima i ostvare svoj zamišljeni cilj. Ordinaciju sam otvorila u rodnom gradu, jer je svijest o oralnom zdravlju i stomatološka zaštita bila na jako niskom nivou, u javnim ustanovama stomatološke zaštite gotovo da nije ni bilo. To sam vidjela kao šansu i povoljno tlo za pokretanje vlastitog biznisa.

Emilija: Posle samo godinu dana od diplomiranja si otvorila sopstvenu ordinaciju. Ovo je vrlo redak slučaj, čak i u oblasti stomatologije. Da li si dobijala savete od nekoga? Da li smatraš da je lakše ili teže pokrenuti vlastiti biznis u manjem mestu?

Vildana: Mislim da je želja svakog mladog stomatologa da jednog dana ima vlastitu ordinaciju. Neposredno prije otvaranja ordinacije učestvovala sam na Business akademiji koju je organizovala Fondacija787. Tamo smo od mladih poduzetnika naučili da prihvatimo nove izazove, dobili jako puno savjeta kada su u pitanju finansije, komunikacijske vještine i pravljenje poslovnog plana. Tu sam vlastitu ideju podigla na neki novi nivo i razradila poslovnu strategiju. U procesu nabavke opreme i materijala imala sam podršku starijih kolega koji su nesebično dijelili savjete.

Uopšteno se vjeruje da stanovnici metropola imaju mnoge prednosti u izgradnji biznisa, rastu karijere, mogućnosti napredovanja. Ali, iako ste rođeni u malom gradu to ne znači da ne možete da poslujete. Vi, kao stanovnik malog grada, možete iskoristiti ključne karakteristike koje nisu dostupne u velikim gradovima: dovoljan broj slobodnih poslovnih prostora sa manjim troškovima iznajmljivanja, nizak nivo konkurencije,veća podrška, manja ulaganja u marketing. Obično se u malom gradu svi poznaju, tako da će i vaš biznis podržati, jer te poznaju kao dobrog rođaka, prijatelja ili komšiju.

Emilija: Kakav je osećaj biti “sama svoja gazdarica”? Šta su prednosti, a šta mane?

Vildana: Stomatologija je specifično zanimanje, tako da sam ja i van redovnog radnog vremena, opet dugo ‘na poslu’. Moj posao direktno je vezan za ljudsko zdravlje i kada se prihvati traži da se ne mjeri radnim vremenom, on te veže, dok šetaš, dok ležiš i dok si na odmoru, zna se desiti da te problem iz posla trzne.

Prednosti su brojne. Neke od njih su apsolutna sloboda u inovativnosti, kreativnosti, iznalaženju novih rješenja, neovisna nabavka nove opreme ili materijala, edukacije, fleksibilno radno vrijeme i slobodni dani. U slobodno vrijeme putovanja me odmaraju i zabavljaju, tako da dođem spremna za nove radne pobjede.

Emilija: Šta ti je bio najveći izazov i prepreka sa kojom si se suočila kao mlada preduzetnica?

Vildana: Mislim da je najveći izazov upravo bio na samom početku, u procesu pokretanja ordinacije. Na početku ništa nije jednostavno i postoji dosta prepreka. Proces nabavke opreme nije lagan, administracija u našoj zemlij je dosta komplikovana i obimna, ali uvijek se nađu osobe koje su spremne da vam pomognu i daju jasne upute za naredni korak. Neposredno nakon registracije javljaju se visoki nameti, ali radom i trudom uspjeh dođe sam i sve te barijere se uz malo volje brzo i uspješno savladaju.

Emilija: S obzirom na to da živimo u regionu gde su duboko ukorenjena tradicionalna shvatanja i patrijarhalno vaspitanje, da li je činjenica što si žena uticala na razvoj tvoje karijere? Kako je tvoja rodbina i okolina reagovala na tvoj poslovni poduhvat?

Vildana: U većini provincija i patrijarhalnih sredina zanimanje stomatologa rezervisano je za visokog, krupnog i snažnog muškarca. To je slika mentaliteta koji se sporo mijenja. Međutim iz vlastitog iskustva mogu reći da se u Bosni već vide ohrabrujuće promjene, još uvijek male da promijene stanje i sliku ovdašnjeg mentaliteta, ali napredak se vidi. Od porodice sam uvijek imala puno podršku, jer znaju da sam se suočavala sa stvarima i za koje nisam bila spremna. Takođe, u toku studija imala sam sjajne doktorice, mentorice koje su razbijale predrasude da je ovo zanimanje rezervisano isključivo za muškarce. Okolina me prvobitno prihvatila kao doktoricu koja radi sa djecom, ženama izadužena je isključivo za estetske korekcije. Danas, poslije 2 godine rada slika se dosta promijenila. Pacijenti cijene kvalitetnu uslugu, disciplinu, odgovornost i marljivost.

Emilija: Digitalni marketing postaje sve više prisutan u svim sferama i oblastima poslovanja. Da li si i ti koristila prednosti i mogućnosti koje on pruža u reklamiranju svoje ordinacije? Da li ti je on pomogao?

Vildana: Naravno, Facebook stranica mi je itekako pomogla da svoje usluge plasiram na tržište. Digitalni markrketing se već odavno koristi u svim sferama trgovine i usluga, pa zašto ne bi i u stomatologiji? Ne oduzima puno vremena, a što je još bitnije ne trošite puno novca. Danas na tržištu postoji veliki broj agencija koje se bave digitalnim marketingom i taj posao se može prepustiti njima. Ali, uzimanjući u obzir koliko je stomatologija specifična, mislim da vas niko neće prezentovati na najbolji mogući način. Nekoliko puta sedmično izdvojim vrijeme, napišem post i postavim ga prije nego dođe sljedeći pacijent.

Postoje ordinacije koje su odavno prepoznale važnost oglašavanja na Google-u i Facebook-u. Koriste ga kao pomoćno sredstvo dentalnog turizma. Njihovi pacijenti su uglavnom iz inostranstva. Dolaze u potrazi za dobrim, a opet pristupačnim stomatološkim uslugama. Našim stomatolozima ne manjka znanja, koriste se odlični, kvalitetni materijali svjetskih proizvođača, a cijene su pristupačne. Dok uživaju u ljepotama, sređuju zube i odlaze kući ljepši i zadovoljni.

Emilija: Koje su, po tvom mišljenju, osobine koje neko ko želi biti uspešan preduzetnik mora posedovati?

Vildana: Hrabrost, jer nema uspjeha bez rizika.

Upornost – nikada ne treba odustati, rijetko ko uspije iz prvog pokušaja!

Inovativnost u kombinaciji sa znanjem i kontinuiranom edukacijom.

Marljivost – zaboraviti na radnu sedmicu od 40 sati 🙂

Ambicioznost – uvijek može više i bolje!

Emilija: Šta bi poručila drugim mladim ljudima koji su u dilemi da li da ostanu u svojoj rodnoj zemlji ili da odu u inostranstvo?

Vildana: Treba ostati u rodnoj zemlji, unaprijediti svoje sposobnosti i pokazati da ništa nije nemoguće. Odlazak u inostranstvo nije garant uspjeha. Voljom, inovativnošću, sposobnošću i upornošću uspjeh će sigurno doći. Mlade sputava mnogo obzira, moraju se osloboditi tutorstva starijih, misliti svojom glavom o svom životu. Želim ohrabriti pojedince da se pokrenu u traganje za zaposlenjem. Da bi se ostavrila lična dobit u ovom beznađu bez posla, mora se naći neka aktivnost. U Bosni i Hercegovini zaista postoji dosta mogućnosti. Ako ste na selu, postoji opcija da se obavljaju sezonski poslovi, branje šumskih plodova, ljekovitog bilja. Naša omladina nosi potencijal za uspjeh, a da toga nije ni svjesna.

Emilija: Gde vidiš sebe u budućnosti? Da li planiraš da širiš svoj biznis i van svog rodnog grada?

Vildana: Zahvaljujući divnim mentorima, profesoricama i profesorima sa fakulteta, želja za znanjem i naukom još nije prestala, i nadam se da nikada neće. U budućnosti se vidim kao uspješna doktorica stomatologije sa zvanjem specijaliste, voditeljica tima stomatologa u vlastitoj ordinaciji, aktivni učesnik na domaćim i inostranim simpozijima iz oblasti stomatologije. U ordinaciji uskoro planiram i pružanje usluga iz oblasti estetske stomatologije i korekcije lica uz pomoć dermalnih filera.

Kada je u pitanju širenje biznisa fokusirana sam na uposlenje još jedne mlade kolegice/kolege. Takođe dentalni turizam gledam kao potencijalni način za povećanje obima posla. Širenje biznisa van rodnog grada u skorijoj budućnosti nemam u planu, a kada bih se odlučila na taj korak, onda bi to vjerovatno bila neka od susjedih manjih općina.

Pogledaj još:

Intervju sa Timurom Cerimagicem kako je ideja sa kafe postala komercijalni proizvod koji pomaze slepim i slabovidim ljudima

Dragi Neimari,

U narednom periodu ću objavljivati seriju intervjua sa mladim preduzetnicima i uspešnim ljudima iz zemalja iz regiona koji su uspeli da se ostvare u svojoj zemlji i koji prkose trendu “odliva mozgova”. Nadam se da ćete uživati u čitanju ovih intervjua isto koliko sam i ja uživala u razgovoru sa njihovim akterima. Takođe se nadam da će upravo ovi intervjui imati uticaj na mlade ljude poreklom sa Balkana i uliti im nadu da je ipak moguće da pokrenu uspešne karijere i na ovim prostorima.  Prvi u nizu jeste intervju sa Timurom Ćerimagićem, momkom rođenim u Sarajevu, koji za svoje 24 godine već ima zavidne uspehe. Više o Timuru, njegovim dosadašnjim dostignućima, o tome kako je u svojoj rodnoj državi uspeo da razvije izum “Spekta” kao i njegove planove za budućnost pročitajte u nastavku.

Emilija: Iako sam sigurna da je dosta ljudi već čulo za tebe i tvoja dostignuća, da li bi nam se predstavio ukratko i rekao nešto o sebi?

Timur: Rođen sam kao veoma mlad i dali su mi ime Timur, a od porodice naslijedih dotično prezime Ćerimagić. Nisam se žalio. Nisam se žalio ni što sam rođen u Sarajevu 1993., ali vjerujem da je to isključivo iz razloga što nisam znao govoriti, misliti, razumjeti stvari oko sebe. Da sam recimo rođen sa 24 godine, koje danas imam, situacija bi bila drugačija. Odrastao sam u Sarajevu. Išao u osnovnu školu “Silvije Strahimir Kranjčević” na Mejtašu, te po završetku krenuh predati papire u Drugu gimnaziju i kad sam se našao s ekipom da idemo zajedno, rekoše mi da će oni u Prvu gimnaziju… Čuj, reko’, ma eto i mene; “gdje svi, tu i mali Mujo”. Mislim da je to bila jedna od rijetkih situacija u životu gdje se nisam trudio biti drugačiji i gdje nisam išao nekim svojim putem. Na pucanj prstiju proleti 9 godina i odjednom sam student prve godine Master programa “Software Engineering and Management” na Tehničkom Univerzitetu u Grazu i moram priznati da sam vrlo zadovoljan kako su se stvari u konačnici odigrale.

Emilija: Šta je najviše uticalo da se opredeliš za ovaj smer u tvojoj karijeri?

Timur: Većina priča studenata našeg fakulteta počinju sa: “Kao mali sam se volio igrati sa računarom…”, tako da ni moja nije pretjerano drugačija. Rano sam dobio kompjuter i od početka sam bio prepušten sam sebi u pogledu instaliranja igrica, rješavanja virusa, popravljanja kad nešto pokvarim i slično, te se na taj način zaljubih u svijet kompjutera. “Info” časopis se morao imati čim izadje na trafici, ali ne zbog sadržaja, nego zbog demo CD-a na kojem je bilo par igrica i par demo aplikacija.  Ko to instalira, bio je glavni u ekipi. Prvi novac koji sam zaradio od “informatike” je bila nagrada za osvojeno 3. mjesto na opštinskom takmičenju, gdje mi je 70 KM upriličilo osjećaj mjerljiv dobitku na lutriji. Obzirom da je Druga gimnazija bila na glasu kao matematička gimnazija, a svi su govorili da moraš znati matematiku da bi znao informatiku (ta konstatacija se na kraju nije ispostavila kao potpuno istinita, ali nema veze), prvobitno sam tamo htio ići, ali kao što rekoh, ekipa me odvuče. Nisam se pokajao i nastavih potencirati tu dotičnu informatiku. Maturski rad u srednjoj školi mi je bio na temu 2D i 3D kompjuterske grafike. Generalni standard dužine maturskih radova je bio otprilike 30 strana i odbrana je trajala 5 do 10 minuta. Nisam previse vješto pristupio pisanju tog rada, tako na kraju završih sa 60 strana i prezentacijom od preko 15 minuta. Pokušavao sam to opravdati idejom da previše entuzijastično pristupih temi da bi to sve stalo na 30 strana i u 5 do 10 minuta, a istina je bila da nisam baš znao organizovati materijal, kojeg je bilo na pretek. Nakon toga svega sam 100% bio siguran da želim nastaviti učiti o kompjuterima na „prestižnom“ Elektrotehničkom fakultetu u Sarajevu. Ostalo je došlo samo po sebi. Po završetku Bachelor studija, svjestan da je moje formalno obrazovanje većinski tehničko, a ambicija prelazi i u sferu neke vrste poduzetništva, pronašao sam adekvatan Master program koji ujedinjuje te dvije struke i nastavio studij van granica Bosne i Hercegovine.

Emilija: U zemljama iz regiona je dosta teško i komplikovano pokrenuti i razviti sopstveni biznis ili proizvod. Mlade ljude često demotiviše nedostatak investicija u njihovu ideju i to što istrajnost u tome uglavnom iziskuje neku vrstu žrtvovanja. Koji bi bio tvoj savet za te ljude? Kako si se ti izborio sa preprekama na koje si nailazio?

Timur: Generalno, u regionu postoji ta bojazan da je teško pokrenuti nešto svoje, nešto od čega trebaš u budućnosti živjeti. Mislim da je razlog tome stanje u društvu koje je možda nametnuto od starijih generacija, gdje svakodnevno čujete stvari poput: “Ma šta će ti to, ti taj projekat radi sa strane, za svoju dušu, ali nađi siguran posao u državnoj firmi”. To su stavovi koji zasigurno ne vode ni pojedinca ni branšu u kojoj je vješt u pozitivnom pravcu i samim tim, progres je minimalan. Stava sam da se pasivno može normalno i, tako reći, obično živjeti, ali isto tako smatram da proaktivnost donosi uzbuđenje, pomijera granice vlastitih mogućnosti, podstiče razvoj vanserijskih ideja i na mnogo frontova doprinosi razvoju individue i društva, što znači da se za početak treba odmaknuti od “državne firme”. Što se tiče samih investicija, ne kucaju na kućna vrata i niko vas ne moli da nešto radite, ali ako se pojavite na jednom takmičenju, konferenciji, seminaru, networking eventu i počnete pričati s ljudima, predstavite se, pokažete proaktivnost koju sam prethodno spomenuo, otvarate vrata koja se dugo neće zatvoriti. Fondacija Mozaik je nama otvorila ta vrata. Nismo znali mnogo o poduzetništvu, biznis modelima, planovima, generalnom poslovnom ekosistemu i to je sfera u kojoj nam je trebao partner, mentor. Imali smo tehničko znanje i sve poteškoće na koje smo naišli u ostalim sferama su bile otklonjene uz pomoć mentora. Inicijalno smo bili samo grupa studenata koja ima projekat na kojem želi raditi, a Mozaik je u projektu prepoznao potencijal za društveno koristan biznis. Bit svega je da se ne ulažu vrijeme i novac samo u tu jednu ideju, nego u cijeli tim ljudi koji je došao do toga, jer ako su jednom nadošli na dobru ideju, podrška investitora i fondacija daje samo dodatnu motivaciju za dalji rad. Možda nećete uspjeti iz prve, ali nakon par konferencija i pročitanih biografija svjetski poznatatih uspješnih poduzetnika, shvatite da se stvari ne dešavaju preko noći, pa čak ni za godinu, nego slijedi dugogodišnji set uspona i padova.

Emilija: Možda i najveći izum u čijem stvaranju si učestvovao je sistem FeelTheSpace koji pomaže u kretanju slepim ljudima i praktično im služi kao zamena za štap ili psa vodiča. Kako ste došli na ideju da napravite takav izum?

Timur: Sama ideja je nastala prije, sad već, nešto više od dvije godine kad smo kolega Emin Šehić i ja sjedili na kafi s ciljem da smislimo nešto na čemu bismo mogli raditi na predstojećem Microsoft-ovom dvadesetčetverosatnom hackathon-u naziva “Night of the Living Devs”. Inicijalno smo samo htjeli biti drugačiji od drugih i svjesni činjenice da je to softversko takmičenje, odlučili smo u priču ubaciti i hardver i time biti na vrhu ili biti diskvalifikovani. Kad sjednete i krenete guglati šta sve postoji, koje je trenutno stanje tehnologije, šta možete, šta ne možete, počnu vam nadolaziti razne ideje. Činjenica da je u svijetu 245 miliona slabovidnih osoba, od kojih je 39 miliona potpuno slijepo i pri tome je 90% te populacije slabog materijalnog statusa, vas nevjerovatno motiviše da pokušate na neki način iskoristiti svoju struku da pomognete tim ljudima. Obzirom da i sami dolazimo iz države u kojoj ekonomija baš ne cvjeta, imamo blagu prednost nad konkurencijom jer prirodno razmišljamo kako napraviti najjeftinije, a pri tome potpuno funkcionalno rješenje za bilo koji problem. Kad pogledam unazad, cijela priča se svodi na dvosatni brainstorming session uz kafu.

Emilija: Uspostavili smo do sada da će ovaj uređaj potencijalno da bude od koristi stotinama hiljada ako ne i milionima slabovidih i slepih osoba. Da li te je još nešto, osim altruističke želje da pomogneš drugima sa ovim problem, motivisalo kada si tek počinjao?

Timur: Iskreno, ne. Nisam mogao ni zamisliti da će ideja sa kafe imati priliku postati komercijalni proizvod. Na takmičenju smo uspjeli implementirati samo jedan dio i to u konačnici nije izgledalo baš najljepše i nije funkcionisalo baš najbolje. Iz nekog razloga sam se jako vezao za projekat i jednostavno sam htio vidjeti uređaj kako radi. Naredni korak je bio naći profesora na fakultetu koji dopušta da student sam smisli temu za diplomski rad i vjerovali ili ne, takvih nije bilo puno. Profesor Samir Ribić je pristao da diplomiram sa FeelTheSpace aplikacijom. Prva potpuno funkcionalna, ali i dalje ne tako lijepa, verzija je ugledala svjetlost dana na odbrani diplomskog rada. Nedugo nakon toga se održavala IEEE konferencija u Sarajevu koja je imala za cilj primaknuti svjetske tehnološke trendove studentima i mladim profesionalcima i dio konferencije je bio posvećen prezentacijama ideja pred globalno poznatim stručnjacima iz različitih oblasti. Bilo je potrebno napisati projektni plan i prijaviti tim ljudi. Projekat sam imao, ali ne i tim. Tad se desio ključni momenat za ovaj cijeli projekat. Okupili smo tim i stupili u kontakt sa slijepim momkom Mustafom Mehićem. Mustafa je sa svojim trenerom uspio istrčati polumaraton i u toj cijeloj priči smo pronašli veliku inspiraciju. Više nije bilo bitno kako ćemo nešto napraviti, bilo je bitno da to nešto napravimo. Njegov prvi komentar je bio “Šta god vi izmislili, meni to ne može zamijeniti bijeli štap”. Samo ću vam reći da je nakon 15 minuta korištenja uređaja, situacija bila totalno drugačija. Reakcija čovjeka kojem inovacija olakšava život je dala istinski vjetar u leđa i od tog trenutka neumorno radimo na razvoju i unapređenju uređaja.

Emilija: Kakav uticaj, prema tebi, ima Omladinska banka (ali i druge slične inicijative), na razvoj društvenog preduzetništva u Bosni i Hercegovini? Da li isto važi i za druge zemlje u regionu?

Timur: Program Omladinskih banaka BiH je nešto što mladima u našoj državi apsolutno treba. Razlog leži u tome da obično na poduzetničku scenu dolazite sa idejom i eventualno nekim timom ljudi koji je zainteresovan da svoje slobodno vrijeme posveti tome i to je sve što imate. Potencijalni problem se dešava kad upadnete u investitorske „ralje“ i ne znate kako da se isčupate iz njih. Puno jednostavniji i pouzdaniji način prevazilazenja tog nekog gap-a između projekta i biznisa je uz pomoć fondacije i programa omladinskih banaka koji pružaju priliku mladima da realizuju svoje ideje i inovacije. Nisam upućen u situaciju u regionu, ali vjerujem da nije drastično drugačija u odnosu na Bosnu, ali neovisno o državi, mladi trebaju neki podsticaj i sigurnu motivirajuću soluciju da pokrenu svoj društveno koristan biznis.

Emilija: Tajna uspešnosti preduzetnika je u tome što stalno uče nove stvari i razvijaju svoja znanja i ideje. Kako se ti informišeš o novim stvarima? Koje knjige čitaš? Koje portale pratiš?

Timur: U mnogim situacijama nam smeta što Google zna sve o nama i prati naš svaki korak, ali u ovoj konkretnoj situaciji to pravo dobro dodje. Krenuo sam čitati članke na TechCrunch-u, The Verge-u i sličnim stranicama i s vremenom mi na svakom ćošku Google krene nuditi slične članke i informacije iz tog nekog svijeta. Na tome sam mu jako zahvalan. Više nemam pojma odakle šta pročitam, ali znam da mi news feed na facebook-u pun tehnologije i inovacija. Jednom kad se “zaguglate” i ako par puta otvorite suggested post, nećete se više nikad moći riješiti toga. Što se tiče knjiga, zbog nedostatka vremena, čitam pretežno samo stručnu literaturu, naučne radove i publikacije kojima zbog fakulteta imamo besplatan pristup. Na tome sam zahvalan fakultetu! Koliko god to banalno bilo, svakodnevni izvor informacija su mi društvene mreže i predloženi članci koji mi se tamo pojavljuju, a za konkretne pretrage Google Scholar i IEEE Xplore dominiraju.

Emilija: Da li si razmišljao o nekim novim izumima kojima bi se posvetio u budućnosti? Ili možda pokretanju nekog biznisa koji bi okupljao stručnjake iz ove oblasti da bi zajedno sa njima radio na razvijanju novih proizvoda.

Timur: Obzirom da su mi najbolji prijatelji iz različitih branši i svi žive u različitim državama, naša druženja su obično preko Skype-a. Na tim druženjima nastaju najbolje ideje i to iz čiste ljenosti. Svako u svom okruženju primijeti neki problem ili situaciju kojoj bi se na različite načine moglo pristupiti i onda ostali komentarišu, kritikuju, dodaju ideje dok se ne iskristališe šta to ustvari želimo. Imamo zajednički dokument sa većinom tih ideja i onda u određenom trenutku nekom padne na pamet nešto konkretno i u potpunosti realizivo u vezi sa nekom od njih, provede neko vrijeme istražujući tržište, mogućnosti i sve ostalo što ide s tim i sa konkretnim infomracijama pokušava šarmirati ostatak da se na tome počne ozbiljno raditi. Tako da, u biti, ima spremnih još par stvari koje čekaju da budu detaljno razrađene i moglo bi se ozbiljno početi raditi na njima.

Emilija: Šta je sledeće za Timura Ćerimagića?

Timur: Bazirana na više od 2000 anketa, studija firme Acquity Group iz 2014. godine je pokazala da 87% ljudi nije čulo za pojam „Internet of Things“, uprkos činjenici da je već 2008. godine bilo više povezanih stvari na internet nego ljudi na Zemlji. Svrstao bih sebe u preostalih 13%, ili pak u još manji procenat obzirom da ne samo da poznajem pojam IoT, nego sam čvrsto odlučio baviti se time u budućnosti. Bachelor program na Elektrotehničkom fakultetu mi je dao odličan temelj za buduću nadogradnju, kao i sveobuhvatno znanje neophodno za usavršavanje u odabranoj sferi računarstva i informatike. Plan mi je završiti školovanje van granica BiH i paralelno razvijati FeelTheSpace društveni biznis kako bi “Spekta” (prethodno pomenuti uređaj za slepe i slabovide) čim prije ugledala svjetlost dana i kako bi bio olakšan život što većem broju slijepih i slabovidnih osoba. Dakle, sljedeći korak sličan prethodnom, učiti i primijeniti naučeno.